Loading

Crtica iz dnevnika planinarske škole

Često me znaju pitati kako sam počela planinariti ili što je sve potrebno za biti planinar? Kakve gojzerice nositi, štapovi, cvike, koji ruksak, kakva kondicija, koliko znanja (bolje rečeno razuma, al’ dobro)? Planinariti sam počela slučajno prije šest godina s prijateljima, bez nekog posebnog iskustva ili planinarskog znanja. Baš u to vrijeme, od ortopeda sam dobila naputak da zapravo ne smijem planinariti. Mene je i dalje privlačilo traganje za smislom u planinama, dodirivanje neba na vrhovima, najslasniji gulaši nakon silaska i klišej – upoznavanje novih ljudi. Sve do… uspona na Perun koji je postao službena prekretnica mog druženja s planinama. Mjesec dana kasnije se dogodila operacija koljena, zatim jako dug i naporan oporavak – i voila, pala je odluka postati član planinarskog društva! Već sljedeće proljeće sam upisala proljetnu planinarsku školu u HPD-u Mosor. U nastavku teksta čitajte o jednom od izleta planinarske škole prošle godine. Hvata me nostalgija!

Od Labina do vrha kaštelanskog zaštitnika

Nekoć karavanski putevi, a danas gotovo 80 označenih planinarskih staza koji se prostiru Kozjakom, stjenovitim grebenom koja cijelom dužinom čuva pitoresknih sedam Kaštela, bili su dostojan izazov za drugi izlet opće plaininarske škole.

Svega četrdesetak minuta ugodne vožnje do Labina – onog Dalmatinskog, kako ga mještani vole naglasiti, kako nam ni na kraj pameti ne bi pao onaj ‘prvi’, istarski, pedesetak školaraca krenuo je stopama vodiča Daria Maršića pored crkvice sv. Silvestra, potom kroz sela Zovići i Botići koje je vrijeme već pomalo nagrizlo, prema Golom brigu (545m). 
Možda zbog bistrog i ugodnog dana, dobre ćakule, kombinacije svježeg zraka i tek procvalih ljubičica, vodič je uspio vještim trikovima dočarati što se događa kada sve izgleda isto, a pogled kruži svukuda samo ne škicaje crveno-bijelu točku. Lako se izgubiti, jeftin trik ali naučena lekcija. Nakon kraće pauze, mudre oči su pratile odlično označenu stazu koja vodi do Crnog kruga (650m) jedne od kontrolnih točaka Planinarskog puta Dalmacija. 
Dvolični Kozjak čiji teren najprije živcira, potom izaziva na sukob s potplatom čizama, nikako nas ne ostavlja ravnodušnim. S primorske strane, čini se kao običan stjenovit div koji se nadvija nad zaljevom, a dolazeći preko Crnog kruga otvara visoravn koja vodi sve do najčudesnijeg prizora Dalmacije složene poput lego-kockica; načičkani Split, nestvarnu kaštelansku dolinu crvenih krovova, veličanstveni Trogir, otoke koje gotovo da možeš prstom dotaknuti i more koje se ljubi s nebom u daljini. 

Pred samo finale, ostalo je ‘osvojiti’ dom na Malački, potom se odmoriti i slasno počastiti. Za Dalmatince, obavezan je i najvažniji čudotvorni napitak – kava. Malačka će ostati u sjećanju i kao nastavni sat vještina pružanja prve pomoći. Dario je na svoj šarmantan, duhovit i upečatljiv način pokazao što napraviti u ne-daj-bože-slučaju. Zbilja, dobro je znati kako zaustaviti krvarenje, kako imbolizirati, reanimirati osobu ili pomoći u slučaju gušenja, ali se i dalje u džepu drži figa koja se nada kako nam nikada neće zatrebati.

Od planinarskog doma Malačka, preko vršca Birnjac do vrha Sveti Ivan Biranj (631m) je svega sat vremena lagane i ugodne šetnje kroz kamenjar i makiju uz prekrasan pogled i malo jači vjetar koji šiba po obrazima. Na najvišem vrhu zapadnog dijela Kozjaka dočekuje nas kapela sv. Ivana, zaštitnika Kaštel Lukšića, izgrađena vjerojatno u 12. stoljeću. Za one koji možda ne znaju, svake godina na blagdan svetog Ivana, Kaštelani tradicionalno planinare, stoljećima tako pohode kapelu u čast svog zaštitnika. 

Pun kontrasta, puteva, špilja, visoravni, arheoloških zagonetki i endemskog bilja, Kozjak je ispunio zadaću odličnog domaćina. Za uspomenu, ostala je zajednička fotografija svih sudionika baš ispred kulturno-povijesnog i važnog vjerskog punkta na najvišem vrhu Kozjaka. Na povratku kući, sumrak je već davao masivnom Kozjaku strašljivi izgled. Neka je, mi smo ga sretno i spretno obišli! 

Želite li čitati i o drugim izletima i iskustvu planinarske škole?

(tekst je objavljen na web stranici HPD Mosor)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *