Loading

Izlet bez plana i prvo službeno ptičarenje!

Prvi dan svibnja nas je izbacio iz kreveta na najčudniji mogućni način; svi alarmi svijeta ujedinili su se i utišali baš onda kad nisu trebali. Oblačno, razvučeno jutro i gotovo jesenski umjesto proljetni prizori uvlačili su se u naše zjenice. Danas je prvi maj i moramo negdje. Dobro, ne moramo baš, ali šteta je ne iskoristiti sve prazne memorijske kartice i pune baterije fotoaparata. Ako se pita Murphyja, onog blesavca kojemu sve na kraju iziđe naopako, nama je dan ipak bio – kako se u mene kaže – naoposun.

Ptičarenje s balkona.

San od prošle noći sam skoro pa znala napamet pa sam ga živopisno prepričavala Marku dok smo sjedili na balkonu i paralelno kovali plan gdje mi to danas baš moramo – Vrdovo, uz Peruču, Dinara ili #ostanidomazabogamilog?  Osim toga, upisali smo naše prvo službeno ptičarenje! Jedan gleda i diktira drugom što vidi kroz dalekozor, drugi vrti Collinsa (Priručnik za ptice) i hvata se za ono malo opće kulture o poznavanju ptica. Pao je i prvi ptičarski uspjeh – uspjeli smo detektirati zelendura, tu prekrasnu žućkastozelenkastu ptičicu simpatičnog cvrkuta. Našli su se još i vrapci i velika sjenica (koju sam prepoznala po pjevu jer mi ju je kolegica dan ranije otkrila).

Rumin.

Di ćemo?

Najbolji dio izleta je – krenuti bez plana. Inače bih rekla da se šalim, ali nakon današnjeg bogatog izleta moram reći da se ne šalim. Mi smo krenuli po principu gdje nam se svidi, pa tu negdje. Računajući kako obavezno moramo negdje u miru i tišini popiti kavu iz termosice. To nam je neizostavan ritual kojeg gotovo pa nikad nismo propustili.

S glavne ceste skrećemo prema Ruminu kroz koji moramo proći da bi došli do Bitelića. No kako smo bez plana, tako smo neplanski završili na ulazu brane Peruča. Kiša je počela blago rominjati kroz zelene krošnje, a nas je jednostvno vuklo otisnuti se od ceste i koračati uz Peruču. Prekrasni kadrovi jezera, velike i divne Svilaje kako strahovito prkosi nebu i zelenila, zelenila toliko jakog da te oči zabole. Usput, prepoznali smo gnjurca i par galebova koji su plesali nad jezerom!

A di mi uopće želimo?

Negdje između Zasioka i Dabra, na nekom proplanku gdje  se uzdiže crkvica, skrećemo kako bi napravili lijepu panoramu Peruče. Kad tamo, ništa osim dobrih starih lastavica ! Niti dobre panorame, niti kadrova. Mutno smo uspjeli fotografirati ptice koje nažalost nismo uspjeli prepoznati. Tu shvaćamo, ipak nam treba nekakav plan. Uključujemo lokaciju, gledamo kartu i nastavljamo ravno na Dabar!

Dolazak na Dabar
Trag kojeg smo pronašli. Što bi to moglo biti?
Pokušali smo pratiti trag.
Pogled na Dabar i Peruču.

Žao mi je što nemam fotografiju Markovog lica kad je vidio koliko nas makadamske ceste čeka. Mizernih 20 km/h vukli smo se do Laktaca, malog mjesta s istočne strane Peruče. Bolje spriječiti nego liječiti, kazao je Marko usput me podsjećajući na makadamske avanture po Kamešnici. Zbilja, bolje spriječiti. Prekrasni zeleni kadrovi pratili su nas cijelim putem. Priroda je čudo!

#ovezemljeblago

Kod Ježevića napokon stajemo, taj teren mi nije nepoznat. Dapače, o tome sam već pisala. Izvlačimo termosicu i čokoladu te proglašavamo zasluženu pauzu. Nebo se čas mršti, čas proviruje sunce. Opet se hvatamo dalekozora i pokušavamo raspoznati ptičice koje vidimo. Na svaki cvrkut ptica, dodajemo jedno drugom dalekozor u maniri evo ti pa slušaj. Kako koju pticu vidimo, pokušavamo dokučiti o kojoj je riječ, ali ne ide nam baš lako. Sigurni smo jedino u lastavice i čini nam se… da vidimo muharicu? Ali, radujemo se, o Bože kako se radujemo ovoj ljepoti, tišini, mirisima, bojama!

Tišinu na trenutak prekidaju zvona. Prema nama se gotovo u stampedu kreće stado ovaca! Ustajemo, mašemo pastiru i fotoaparatom bilježimo veličanstvene trenutke. Pastir koji ih čuva, priznaje nam kako je to težak i zahtjevan posao, ali ga i svakodnevno uveseljava. Negdje u moždanu memoriju zapisujemo njegov citat kako se od ovakve ljubavi ne živi, ali se uživa i kako ne znaš koliko si star kad si s ovakvim blagom.

Do kraja našeg izleta ostalo nam je još malo. Srećemo još jednog pastira s blagom koji nam se odmah pohvalio kako je jučer postao djed! Čestitamo mu, radujemo se, ćakulamo s njim i razmišljamo kako je malo potrebno za uistinu biti sretan!

Službeno ptičarenje završavamo šuljanjem kroz drveće i snimanjem cvrkuta i pjeva ptica. Iako ih još ne znamo razlikovati, srećom poznajem odlične ptičare koji će nam pomoći u raspoznavanju ptica. Desetak živopisnih snimki pospremam na sigurno, hajfajvamo si i krećemo kući.

Bio je to jedan od onih dana kad ti je potrebno samo malo da shvatiš koliko si bogat i zadovoljan sam sa sobom! Nastavit ćemo izletariti i ptičariti prvom prilikom!

Pozz!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *