Loading

Nadahnuće za kraj svibnja: staza Put života

Svibanj je ipak trebalo završiti nečim surovim, a ne kako sam jučer nadobudno strpala u objavu kako zatvaram sezonu Velebitom. Negdje sam čak izjavila kako sam se zaljubila u Velebit ispričavajući se voljenoj Dinari, zaboravivši pri tom kako u kalendaru imam zapisan izlet s Ankicom baš na Dinaru, doduše Omišku. Kako je tek pokazala zube prvih sat vremena! Koljena će pričati narednih dana, sigurna sam. Cilj je prehodati stazu Put života!

U nedjeljnoj avanturi s prijateljima, pridružile su se volonterke ESC programa; Anja iz Slovenije i Imogen iz Engleske. Zadnja dva tjedna sudjelovale su na terenima, a izlet je bio šlag na kraju druženja s Dinarom.

Sunce je već krenulo u svoju radnu nedjelju kada smo se zaputili prema Pisku, malom turističkom mjestu smještenom tek par metara ispod Jadranske magistrale. Od tud kreće nestvarni Put života, gordomom i strmom uzbrdicom po načetom siparu. Težina početka staze gotovo je stvarna priča o uspjehu u životu: uspinješ se do vrha samo svojim trudom, radom, pogreškama, stankama u kojima hvataš dah i motiviraš se za dalje. U slučaju krivog koraka, sipar te ljubazno vrati kojih par centimetara natrag i krećeš ponovo u osvajanje. I da, svaku serpentinu koja otvori novi dio uspona počastiš rečenicom: šta je meni ovo trebalo danas?  Na kraju uspona, dočekalo nas je prvo odmorište Pas (535 mvm). Baš poput svake životne priče satkane predanim radom i trudom, stiže nagrada! U našem slučaju, predivno odmorište s prvim još ljepšim pogledom. Onaj tko je mislio na prave vrijednosti nagrade, na odmorištu je napravio mali prostor za roštiljanje i provukao konop za osušiti odjeću. Sitnice koje tako obraduju male ljude!

Nakon prve kave (naravno!) put nastavljamo prema Šatarici, prekrasnom, golom vidikovcu do kojeg je trebalo samo uživati uz prizore kanjona Cetine, Mosora, Kamešnice, Biokova i Dinare u daljini.

Na vrh Šatorice stižemo sat kasnije, a oči hvataju prizor od kojeg i ono malo daha što smo imali gotovo staje! Predio Vruju držimo na dlanu, a masivni, veličanstveni Biokovo nam maše s druge strane kadra. Anju i Imogen zasipamo informacijama; gdje se nalazimo, što sve vide, koji je najveći vrh, koji su otoci ispred nas i kako bi uskoro mogla – kiša! Oblaci se polako skupljaju pred vrhom Biokova. Zaslužili smo pauzu, ručak, sendviče, kolačiće, kavu; jer ispred nas je još par sati hoda.

Da ne bi bilo da me nigdje nema 🙂

Nakon poštenog odmora, slijedi silazak. Iako se činilo kako će silazak biti lagan, Put života uvjerio nas je u suprotno. Kad sve ide nizbrdo – ide baš kako treba – najgore ikad! Sipar, sipar i sipar kojeg moja koljena nevjerojatno mrze iz dna patela koje drže vijci. Bit će bolje, tješim se. Fotografiju mene kako guz’com silazim ne želite vidjeti. Sačuvat ću je za posebne prigode s motivacijskim citatima #nemaodustajanja #samohrabro #možeš. (Aha, nikad pa ni tad!)

Prve kapi kiše polako se spuštaju na naše glave. Produljujemo već iscrpljeni korak i hodamo po rimskoj (?) cesti pogledom prateći svaki kutak plavetnila, dok ogromne stijene se ponosno nadvijaju nad nama. Pomalo zastrašujuć i imresivan prizor. Fotoaparatom uspijevam uhvatiti (meni nepoznatu) pticu za koju kasnije od kolege saznajem ime: žutokljuna galica. (Učenje nikad ne prestaje, zar ne?)

Kamenjar nas još kojih kilometar vodi sve do srca Piska. Tu se pred nama otvara divno zrcalo domovine, tirkizno more koje mami  barem toćati noge. Drugi put, obećajemo!

Put života završavamo kako priliči: uz pivo i kavu u Omišu pretumbavajući dojmove, sve dok nas pljusak nije rastjerao kući. Osim prekrasnih fotografija, još ljepših doživljaja koje niti ne mogu dobro sročiti u tekst i cjelodnevnog druženja, ostaju nam uspomene na sad za ozbiljno; divno zatvaranje svibnja.

Anju smo otpratili na trajekt za Lastovo gdje će nastaviti svoju volontersku misiju, a mi smo se sretni, zahvalni i pomalo umorni vratili kući. Ne smijem zaboraviti napisati kako Ivica zaslužuje medalju za hrabrost; proveo je čitav vreli dan sam s četiri žene!

Put života zbilja je prikaz putovanja kroz život. Od teških i surovih do prekrasnih, umirujućih trenutaka u kojima imaš za izreći samo zahvalnost. Na tom putu, često nam se pojave ljudi i ljudine koji te guraju biti bolji i drže te za ruku kada ti sipar izmiče tlo pod nogama. Takve nikada ne zaboraviš (i kako to bude, s njima imaš najmanje fotki). S njima nastaviš dijeliti uspone i padove, iščekuješ vidike i bježiš od kiše. Put života, onaj pravi, tada je beskonačno vrijedniji.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *