Loading

Tamo di sinje more ljubi… planinu!

Odlazak u planinu je povratak kući, kaže John Muir. Ja bih skromno dodala; odlazak u planinu koja izranja nad morem je povratak sebi.  Tako bih u jednoj rečenici opisala dan proveden s Omiškom Dinarom.

Jutro je počelo s hladnim šamarima vjetra koji su nas dočekali na improviziranom parkingu u malom naselju Borak kraj Omiša. Za sebe sam zadržala komentar kako bi bilo bolje da smo ostali kući. Tješila me činjenica da sam ipak ponijela rukavice. Za ne povjerovat’ kakav je to led bio. Pinku optimistično krenuli smo stazom prema Vrh Kuli, 863 m visok vrh Omiške Dinare s kojeg se pruža veličanstven pogled na otoke, Omiš, Split, Poljčku republiku, Biokovski i Mosorski greben. Trebalo je samo podignuti baf, nabit’ kapu na glavu, skočiti par puta u mjestu i nadati se da do vrha nećemo dobiti upalu pluća.

“Za planinarenje su vam potrebne posebne cipele – i pomalo posebna duša.”

Terri Guillemets

Složila bih se s Terrijem! Kako nas je kamenjar na početku iznenadio. Lijepim tempom šibali smo stepenicama dok su nas svega tri boje pratile; siva, zelena i plava. Dosadne i privlačne u isto vrijeme. Nastavak citata o ‘pomalo posebnoj duši’ treba imati posebno mjesto u ovom tekstu. Tek što smo malo zamakli od početka staze, srdačno nas je pozdravio domaćin Leo koji nas je odlučio povesti sa sobom kroz šumu do planinarskog skloništa ”Luda kuća”. U Leu se valjda krije sav dalmatinski žar; nije priša, pomalo ćemo, al’ takvi smo; radimo, volontiramo i improviziramo. Osim što smo otkrili prečac za kojeg nismo znali, prestali smo biti izloženi vjetrometini. Također, s nama je korak po korak hodao jedan stariji gospodin sa svojim psom, nestašnom pekinezericom Nerom koja je spretno preskakivala kamenja. Najviše me dojmilo kako je njihov duo sinkronizirano savladavao stazu, odmarao i hvatao korak s nama, ali i koliko je bio pažljiv prema nama mlađima.

Posebne duše kao što reče Terri. Lijepo ih je upoznati u planinama, pretumbati cijelu ”povijest” planinarenja i otkriti što to druge privlači tamo gore. Rijetki su koji ne love vrhove, ne lupaju pečate i ne upisuju se u dnevnik. Rijetki su oni koji se vraćaju istim planinama. Još rjeđi su oni koji kažu što su novog naučili u planini; o njoj ili sebi. Koliko volim samoću ili samo pobjeći u svoje misli, toliko volim i ćakulati sa svojom ekipom, a pogotovo s prolaznicima. Tako provedeno vrijeme mi je najdraže; podsjeti me biti nježna prema sebi i diviti se drugima, jer a ma baš nikad ne znaš koliko je teška njihova gojzerica.

Do planinarskog skloništa i novog planinarskog doma nije nam trebalo dugo. Upoznajemo se s ostatkom domaćina PD Imber koji nam oduševljeno pokazuju Ludu kuću sraslu sa stijenom. Umjetnička s posebnom dušom, rekla bih. Malo dalje od nje u izgradnji je planinarska kuća, ruke vrijednih volontera svaki slobodan trenutak provode stvarajući novi planinarski život. Monotonija tu ne postoji; samo smijeh, dobra volja i energija. Na povratku možemo navratiti na tripice, kažu. Zahvaljujemo, pamtimo i šibamo dalje. Sunce je ugrijalo toliko da skidamo modne dodatke. Gle čuda, ni vjetra nema više!

Postoji nepisano pravilo svih planinarskih izleta – nikad ne pitaj koliko ima do kraja. Na stazi uvijek piše koliko je vremenski do cilja. Mudri neće zaboraviti da u te minute ili sate nije dodana pauza; oni željni vrha natjecat će se sami sa sobom ili u trećem slučaju, ta vremenska odrednica će biti kao da je netko pedalao, a ne hodao. U nepisanom pravilu, ne pitaš koliko ima jer postoji velika vjerojatnost da će odgovor biti ”još malo”, ma kako u stvarnosti ”malo” je zapravo vječnost. Tako se činio naš nastavak puta; Marko viče još 10-ak minuta, Ankica sumnja, ja tražim pauzu i čokoladu. Vrh se dakako čini tako blizu, a tako daleko. Sutra nam definitivno ne gine upala mišića!

Pola sata kasnije, markacija nas vodi s kamena na kamen gotovo ka cilju s kojeg dopire žamor. Sunce poprilično jača pa zajapureni i crveni stižemo na dupkom punu omišku Kulu. Raštrkani odbor za doček okolo kamenog humka s križem ugodno se iznenadio kada nas je ugledao. Vrh nas je obilato nagradio; pogled je dosezao s kraja na kraj! Jednostavno nisi znao kamo više gledati, što fotografirati, u koji čošak sjesti i zbog količine adrenalina; koliko kave je dopušteno popiti. Malo iza nas stigao je i gospodin s Nerom, potom par s drugim psom, pa još jedan par, pa tata s dvoje klinaca, pa ekipa Koćara iz istoimenog planinarskog društva. Vrh je u čas vrvio ljudima, a netko je u šali komentirao da bi nam dobro došao redar civilne zaštite.

Lipo je. Nema lipše od ovog, ove Dalmacije, sriće. Ovo ne moš objasnit fureštima, ni razumit ako nisi bia: na planini si, a grli te more. Kako drugačije nego ove zemlje blago! Kava? Može kava s mlikom. Sendvič? A ima i domaće višnjevače. Mandarina. Čokolada u tri okusa se nosi. Svi na vrhu su naši, svak je svome do ramena i nutka; ma uzmi, grij je ne uzest. Planina puna meštara od srdačnosti. Svega ima; dobre volje, smija, ludila, prkosa, lipote za dušu i tilo. Ma ko ovo more platit, reci mi?

Plan na vrhu se izjalovio; umjesto pola sata, pauza je trajala gotovo dva sata. Kula nas je toliko uzela pod svoje, uvukla se u trepavice i odmorila nas. Ono kad ti se ne ide doma, kad ti se ostaje ležati na suncu, kad životu ponavljaš ”pomalo, uspori pajdo, di žuriš”. Tako ti je kad se na vrhu zagrliš.

Drugima se isto ne ide; uživaju u sunčevim zrakama, pretaču dogodovštine i natječu se u guštanju. Omiška Kula je valjda iznjedrila najviše selfija od svih planina taj dan. Svatko je morao objaketivnom poljubiti Mosor, Biokovo, otoke ili Poljičku republiku.

Na vrhu pada i dogovor; ako stignemo do zalaska sunca, Marko nas vodi na palačinke. S tim nema šale, ženski pms vrišti da trebamo krenuti ako želimo uhvatiti još slatkog za kraj vikenda. Pakiranje i pravac istim putem po gromadama nazad. Omiškoj Dinari obećajemo da ćemo drugi put na Forticu, stoljetnu tvrđavu koja je nekoć služila za obranu od gusarskih napada. Od planinarske kuće Imber biramo drugu stazu do parkinga, onu koju smo jutros preskočili. Već iza ugla, ukazao se Omiš u svojoj raskoši; pogled je neprocjenjiv. Dobacujemo kako smo jutros dobro odlučili kada smo krenuli za Leom. Bila bi prava šteta biti okrenut leđima ovom pogledu! Do parkinga stajemo valjda deset puta, jer baš svako mjesto ima svoju fotogeničnu čar i baš nam treba fotka s te točke.

Fotoaparat je prekrcan kadrovima; koljena će imati svoju teoriju o ovom usponu a mi – sretni i ispunjeni. Po tko zna koji put izgovaramo famoznu rečenicu da bi stvarno bila šteta da smo ostali kod kuće.

Vidiš, da smo vjerovali u onu narodnu da se po jutru dan poznaje, ostali bismo zakukuljeni; brontulali bi od početka do kraja, našli izgovor i vratili se negdje u Omiš popiti kavu pa okrenuli volan put kući. Ponekad nam je potrebno tako malo da prihvatimo izazov, otpustimo kočnice, improviziramo i prepustimo se.

Što je ono Terri rekao za planinarenje? Omiška Dinara je baš uzduž i poprijeko bila baš po njegovoj mjeri. Ajde za cipele, tu smo već specijalci; ali duše? Na svakom izletu otkrijemo dio sebe, onaj koji nas čini djetetom, sanjalicom, učiteljom i učenikom. Na planinini postaješ sve u sebi, i to je ta posebnost planinarenja. A tamo di sinje more ljubi planine, tamo si ništa drugo nego bogat!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *