Loading

Tamo gore si slobodan

Danima se Sinj budio obavijen maglom. Bijeli pamuk dizao se iz grada malo prije podnevlja i tek tada bi, za ostatak dana provirilo sunce. Sredinu tjedna prepilio je praznik i činilo se dobro izvući se iz kolotečine, razgibati tijelo i um u prirodi, a Korijadulicu je trebalo počastiti rođendanskim izletom! Tražili smo samo sunce i dobru volju.

Već ujutro, probudila sam se s dvije nelogične struje misli. Negdje kroz rebra probijao se školski  sastavak, sad već dobrih dvadesetak godina star, kojeg sam nazvala ”Vukovar-Grad Heroj”. Pamtim svaku rečenicu i zanimljivo, svake godine ga na 18.11. izrecitiram sama sebi. Druga struja se nikako nije poklapala s prvom i ulazila je u kategoriju ”pjesma koja ti se bez razloga pojavi ujutro i ne možeš je se riješiti”.

Lonac pun emocija krenuo se kuhati. Tako mi je trebao taj Kijevski bat, planina pored koje sam autom prošla toliko puta i koja se isto toliko puta iz auta činila dosadnom. Baš takva dosadna mi je trebala, da mi lupi šamar, resetira mi sve postavke želja, ideja, pa i kondicije. U vožnji do Kijeva, uhvatila sam se kako barem triput kako pjevušim ”za sve ove godine što su te promijenile”. Na glas. (Ekipi iz Crvene jabuke treba javiti da još uvijek postoje fanovi koji imaju sve CD-ove, albume i znaju sve pjesme na pamet)

Sve u jednom.

Kozjak sa svojim vrhom Bat sa ”svega” 1206 mnv rasteže se točno nasuprot Dinari i njenom vrhu. Selo Kijevo ugnjezdilo se točno ispod kozjačkih skuta, pa Kijevčani, ali i drugi planinari, u pravilu Bat svojataju i krste ga u Kijevski bat. Bat bi u prijevodu bio malj, čekić.Čim smo stigli ispred mjesne škole, osvojio nas je vrh čije stijene se doslovno strmoglave u utrobu planine. Bilješka kaže, do vrha imamo skoro 2 sata. Moš mislit, dobacujem i nastavljam pjevušiti (očito) himnu dana.

Početak staze vodi nas kroz naselje, zatim nas stiska u puteljak omeđen suhozidom koji se, moram priznati, dobro drži. Baš kad smo se uživili u jesenskim bojama prošaranu stazu, ispred nas se otvorila asfaltirana cesta. Tek tada smo shvatili da smo mogli skratiti put i doći bliže pravnom početku staze. A-a, nije to to, mora biti avantura.

Prava dramantura je uslijedila iza čoška. Iz ograđene farme (?) glasale su se guske, tuke i kokoši. Idilu njihovog jutarnjeg razgibavanja prekinuo je pas čuvar koji je valjda zamislio da ćemo jednu od njih povesti sa sobom. Prizor bijele gromade kako trči prema nama, pardon ogradi, bio je prvi šta je ovo meni trebalo moment. Nadam se da u takvim trenucima nećete imati pored sebe osobu koja će obznaniti da su vrata otvorena. U šali, naravno, jer je neprocijenjivo gledati osobu koju u toj milisekundi hvata smrtna panika. Pamti pa vrati, kaže se.

Nakon što su se sve tjelesne stanice vratile u funkciju, prošibali smo do ”pravog” početka staze, ulaza u uzgajalište gdje je glavna uloga domaćina pripala metalnim ljestvama. U glas smo se složili da je procjena bila dobra, sva sreća nismo poveli 20 kg tešku Mokku. Kako bi je mogli prebaciti preko ograde, ostavit ću vama na maštu. Kroz uzgajalište smo se provlačili tiho, prateći postaje Križnog puta i nastojeći ne uznemiravati stanare koji su se i sami sramili javiti. Niti jednog lopatara, muflona i srnu nismo vidjeli, ma kako bili tihi i naćulili uši. U svakom slučaju sve pohvale za ekipu koja brine o uzgajalištu i divljači! Do izlaza uzgajališta vodila nas je vijugava serpentina i aleja hrasta i crnog graba u jesenskom ruhu. Čast ispratiti nas na stazu pripala je drugim ljestvama i pravo planinarenje je moglo početi. Činilo se kako do vrha imamo samo još malo. Aha.

Hvatajući zrak, prebrojavala sam svoje zadnje posjete planinama dok su Leska i Marko pičili naprijed. Ispalo je da osim uspona na sv. Vid na otoku Pagu u rujnu, zadnji žešći planinarski dijalog sam imala s Omiškom Dinarom u svibnju. Kondicija i ja smo se složile kako svaki sljedeći vikend do kraja godine moramo negdje hodati po planinama. Ili tako ili gasi pluća, spremaj štapove i lezi kući mirno. Baš kad mi je očajnički trebala pauza, nakon seta strmije serpentine, ugodno me iznenadila ekipa planinara s bebom! Kaže, stali su jer beba treba jesti. U crvenoj bundici, prikopčana na svoje mliječno gorivo, promatrala me plavokosa djevojčica. Mislim da sam minimalno četiri puta rekla svaka čast, svaka čast. Valjda je svježi zrak tako utjecao na mene.

Čim smo se domogli prijevoja Bilo i travnatog grebena, izgovorila sam fantastičnu planinarsku uzrečicu pa imamo još malo do kraja, ekipa. Osim što u to ”malo” nisam ubrojila gospođe krave koje su nas dočekale stotinjak metara dalje.

– Jesu li sigurno krave? – pita Lara

– Jesu – odgovaraju dečki.

– Jesu li sigurno, sigurno krave? – pitam ja.

Točno sam znala prevesti Markov pogled: kako bi volio da te barem jedna krene naganjat, da imaš o čemu pisat.

Skromno sam dodala da se nadam da u blizini nije bik, jer ako je i ako je vjerovati da bikovi vole crvenu boju; Leska i ja smo nadrapali. Srećom, gospođe su bile same i nisu se obazirale na nas, osim jedne kraj koje smo produžili korak.

Misli.

Do kraja je ostalo još proći četiri postaje, najteže ako se mene pita. Tek u tom dijelu puta, u misli je svratio današnji datum, sjećanje na žrtve Domovinskog rata, žrtve Vukovara i Škabrnje. Fizička težina puta nikako se nije mogla mjeriti s onom u srcu. Čovječe, pa ja hodam po našoj predivnoj zemlji, stvaram uspomene, arhiviram boje i prizore, neopterećena neizvjesnošću koračam. Domovina napaćena u povijesti, ali slobodna danas. Pogled mi bježi na Dinaru. Tu negdje me škaklju priče koje sam čula od odraslih, ali ne bi ih se usudila napisati. Ostavit ću ih u urezima ladica, albuma, spomenica i čuda.

Koračam tako prema postajama, opet ostajem bez zraka, ali ovaj put na brojke koje sam slučajno pročitala na facebook statusima u putu do Kijeva. Toliki su usnuli u strahu, okrvavljeni i umorni. Toliki se nisu vratili kući, neki možda ni zemljom se nisu pokrili. Tamo gore su slobodni.

Hodam slobodna i neopterećena, u sredini tjedna, u studenom, na planini iznad malog mjesta koje je do temelja bilo spaljeno i uništeno. Koji osjećaj je ispravno osjećati? Koliko se danas na ovaj tužan dan, zapravo smijem radovati ovoj slobodi?

U setu emocija, iz dječje nosiljke mahnula mi je djevojčica u crvenoj bundici. Njen tata je energično prošibao pored, bodreći nas kako zbilja imamo još malo. Upoznao nas je i s Vandom, malenom planinarkom koja je sa svojih 11 mjeseci svašta osvojila.

Još će beba doći na vrh prije nas¸ dobacila sam Lari. Koliko smo se smijale, toliko smo se i zapitale. Nije nam preostalo ništa osim stisnuti sve atome snage i otplesati do vrha. Kad se ispred nas pojavio čovjek sa štencem u rukama, pogledale smo se i dale do znanja da je sad preveć zafrkancije; Batu mi ti dolazimo sada i odmah!

Čim se ukazala crvena pitura na stijeni, doslovno sam bacila štapove i skinula ruksak: Fala ti Bože!

Domovina kao da se otvorila ispred nas; cijela dužina Dinare; Sinjal, Troglav, Kamešnica; Peručko jezero i sestra Svilaja na jugoistoku, sa zapadne strane mahala nam je Promina, Petrovo Polje, iznad Knin, Velebit sa sniježnom kapicom je pozdravljao s vrha a s druge strane, u daljini se naziralo Biokovo. Jesam li uopće sve nabrojila?

Fotografiranje je moglo početi, baš kao i ručak kojeg smo jedva dočekali. Za desert se nije štedilo, tamna čokolada s okusom korice naranče i badema… može, može!

Ovo nije mogao biti ljepši dan za doći na Kijevski bat. Vedro, sunčano, bistro i bez daška vjetra u studenom za obići ovakvu planinsku ljepoticu, bila nam je najveća nagrada. Neka uđe u ove retke da smo svi bili u kratkim rukavima!

Pojam o vremenu na vrhu ne postoji. Toliko ti se odmara, spava i sanja. Toliko želiš zaustaviti vrijeme, saviti krila u zagrljaj i ostati. Toliko si tamo gore svoj. Tamo gore si slobodan.

U stvarnosti, u ekipi uvijek postoji jedan koji prvi kaže ”mislim da moramo krenut nazad”. Brzinsko pakiranje, provjeravanje opreme i  rukujemo se s planinom. Doć ćemo ti opet i opet! Ostaj nam takva, iskonski lijepa i pitoma! Budi nam uvijek #ovezemljeblago.

ps. U ove retke neka uđe da je Marko uspješno ”popravio” babin TV preko mobitela. Instrukcije su trajale od sredine silaska s vrha pa sve do izlaza iz uzgajališta!

ps+. U retke neka uđe i da smo uspješno prošli pored psa čuvara na povratku. Nije lajao na nas.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *