Loading

Nikad ne odbij slatko – ni slatke priče: Ankicin slatki svijet

Ona je slučajna umjetnica neobičnih kolačića, tiha i skromna. Čini mi se da sam svega jednom pitala koliko ih je ukalupila, ispekla, oslikala i dostavila. Brojku bi možda mogli približno znati, ali brojke ovdje nisu važne. Važna je priča, mašta, kreativnost, upornost, volja i ono najvažnije – ljubav prema hobiju koja je pokrenula posao. Kolačići kojima tepam zapravo se zovu – medenjaci. Ona je Ankica Župić i stoji iza fotografija slasnih košarica, upakiranih kutijica i štapića na profilu Ankicin slatki svijet.

Idem redom; u prvi susret s medenjacima mogla bih komotno uvrstiti čitanje bajke o jestivoj kućici Ivice i Marice. Djeci je simpatično kako su prozori jestivi, zidovi ukrašeni bombonima, a umjesto crvenog krova je točno stala velika čokolada (bez grožđica i lješnjaka, molit ću). Odraslima takvu bajku više ne možeš podvaliti, logično. Ali, logika vodi od točke do točke, mašta nas vodi kamo god poželimo, zar ne? U toj dječje-odrasloj zavrzlami pronašla se Ankica koja stvara upravo – medenjake po mjeri svih.

Kako, pitaš se?

Med pčela s obližnjih sinjskih brda u tijestu od brašna, jaja i maslaca za tili čas se pretvara u fine, ukusne i mirisne, u kakav ti god srce poželi oblik – medenjake. Ljepota je u jednostavnom receptu, ali pravu ljubav prema izradi ovih slastica Ankica je pronašla u kreativnom izražavanju; crta po njima i dodaje sitne detalje. Kad ih posloži na pladanj, nastaje prava mala galerija neobičnih slatkiša. Jedan zalogajčić je dovoljan za povratak u djetinjstvo i u onu gore, slatku kućicu.

I slatko je, milo, djetinje. Medeno.

Obični smeđi medenjaci bili su baš to– obični, pa ih je Ankica odlučila ukrasiti po želji svih koji ih traže. Igra boja, ukrasa i detalja tek su početak priče koja će doći do nepca, ali i srca.  

Dok štapićima ukrašava medenjak, kaže mi da nikad nije voljela praviti kolače. Svašta! Zurim u svaki oblik i pokušavam dokučiti kako je to moguće. Upornost i dobra volja. Mašta. I bakini geni, otkrit će se malo kasnije, jer baka je bila prava maherica za slatko na obiteljskim proslavama i druženjima s prijateljima. A kreativna strana morala je doći od tate koji je od malih nogu učio kako se iz ničega može stvoriti sve – posebno ako skupljaš, izrezuješ i lijepiš fotografije, priče, kolaže i stripove iz časopisa i knjiga. Malim koracima do (slatkih) uspomena, zar nije slično – medenjacima?  

Recept nije tajan, on je originalni sinjski, izvučen od vrsne kuharice Dike Marjanović, poznate dalmatinske gastronomske dive koja je zapisivala recepture domaćih jela razumljive svima. Složit ću se u jednostavnost recepta, ali… kako mi po naški volimo reći, triba ti mot ruke za napravit baš takvu, originalnu slasticu. To je Ankica uspjela i – nimalo skromno – reći ću da je svaki, ali svaki kojeg sam okusila isti, prožet bogatim okusima i aromama, mekan i savršen.

Jedina mana na što nijedna kuharica, pa ni slastičarka ne može utjecati je što medenjaci ne podnose vlagu – reći će Ankica – teško se suše, pa je improvizacija uvjeta za njih uvijek potrebna. Ali ni to nije problem kada se za svaku slavljenicu i slavljenika radi od srca.

Ankicini medenjaci su prava galerija umjetnosti. Kolačići za svaku prigodu, događaj, pa čak i za običnu svakodnevicu, uz kavu ili čaj i najbolje društvo. U svakom medenjaku poseban začin je emocija, jer svaki je iscrtan ručno. Ponekad se dogodi da medenjaci rasplaču kušače (i sama se uvjerih u to!). Za neke medenjake kladila bih se da je nemoguće ih toliko detaljno prostim okom iscrtati… i svaki put se uvjerim u suprotno.

Medenjaci više nisu samo božićni kolači. Sada su u službi zaslađivanja svakog obiteljskog slavlja i i važnih životnih trenutaka – i u tome je posebna čar. Sjećam se kad je Marko nakon završenog Sinj Trail-a, domaće utrke sinjskim ljepotama, za finišer medalju donio upravo – medenjak. Još uvijek ga čuvamo za uspomenu (da se Marka pitalo, žvaknuo bi ga uz pivo na cilju).

Ipak, Ankica se najviše ponosi medenjacima s motivima Sinja. Spoj tradicije pitoresknog alkarskog grada i modernih jestivih boja kombinacija su na koju nitko ne ostaje ravnodušan. Tako domaći, iz vlastite kuhinje rađeni sinjski medenjaci gotovo da uz bok staju poznatom suveniru alke, s mirisom cimeta i oraščića. Koliko ih je već iscrtala i podijelila, ne broji, ali sigurno pamti osmijeh, radost i veselje svih koji su ih držali u rukama, divili se – pa i slasno pojeli, tražeći repete.

Od slučajne i kreativne ideje do ukusnih, neobičnih i originalnih zalogaja trebalo je truda, strpljenja, dobre volje, vedrine – a domaći bi u maniri pravih Sinjana dodali – oko sokolovo i čvrstu desnicu (ruku).

Ruke su izlog, zar ne? Ono smo što činimo, kako druge uveseljavamo i maštovitost pretvaramo u stvarnost uz koju drugi – odrastaju, uče ili se u posebnim trenucima raduju. U njenim očima, toliko je radosti za svaki pladanj kojeg posloži, za sve boje kojima ispuni dosadne medenjake i sve oblike, dizajne i detalje s kojima stvara čistu jestivu umjetnost.

Možda ti se priča čini posve obična ili nespojiva s pričama o kojima Korijandulica inače tipka, ali je, moraš priznati originalna i slatka – a slatko se nikad ne odbija. Jednostavne a drugačije, talentirane, maštovite i uporne osobe poput Ankice trebamo (znati i moći) podržati, dati im prostora kad rašire krila i krenu ostvarivati svoje snove.

Čija kreativnost tebe raduje? Sjeti ih se, podijeli ih na svojim društvenim profilima, piši o njima i učini da njihova kreativnost, ruke i ljubav prema hobiju ili poslu preraste granice anonimnosti i skromnosti! Duboko vjerujem da su i oni #ovezemljeblago.

(Ankicine medenjake i kontakt pronađi ovdje i uživaj! )