Čarobna bajka iz Sutine

Ne tako davno Marko je završio svoj drugi Sinj trail i danima nakon zlostavljao kompletnu kuću kako je kanjon Sutine nešto što svi naši ukućani trebaju vidjeti. Mokka se ionako nikada ne buni, dokle god smo mi njezine mountevereške šerpe.

Ulaz u kanjon

Slike s interneta su govorile premalo o ljepoti kanjona a Marko je baš deset dana prije uspona na Dinaru odlučio kupiti nove gojzerice – friške, nerazgažene i savršene za svezemaljske žuljeve. Drugog pametnijeg rješenja protiv žuljeva (a tu bitku mi ‘planinari’ rijetko kad možemo dobiti) nije bilo osim obuti ih i trk u kanjon. 
Četiri sendviča, novi fotoaparat, tona vode i desetmetarski povodac za Mokkinu sigurnost, neizostavne cvike i bili smo spremni za svega pR minuta vožnje od Sinja do kanjona, malo iza Radošića – e pa tu desno, na proširenju.

Sutina spada u zaštićeni krajobraz od 2000. godine, na ‘svega’ 426 ha površine. Iako je u većem dijelu godine siromašna vodom, biljni i životinjski svijet je dostojan enciklopedije. Dugih pet kilometara kanjona neobično je tiho. Tek tu i tamo pored izvora osjećaš živost prirode, kao da su vapnenac i dolomit doslovno shvatili značaj riječi ‘mrtvilo’ pa su ostavili prekrasne zbirke fosila. 

Kako uopće fotografirati kanjon? Tu prekrasnu frizuru zelenih šuma, isprepletenih grana, penjačica, tek pri dnu, uz kamen izdižu se smilje i kadulja, origano, majčina dušica koje pokušavaju ublažiti nijanse zelene. Kako prilazimo prvom osvježenju, zrak postaje sve ljepši a ispred nas se otvara čista, bistra, pitka voda… dok Mokka ne uleti kao furija, zagnjuri glavu i sve oko sebe izneredi. Euforija na vrhuncu, sad ti smiri border collija koji voli vodu i koji je upravo shvatio da vode ima u izobilju. 
Svako par koraka, Sutina nas upozorava kako smo samo gosti i ništa drugo. Srećom, nosimo planinarske štapove i lupkamo ispred sebe – jer zmija ima svukuda, pa i na samoj stazi. Svako toliko čujemo šuškanje i onaj sssssss zvuk koji valjda na parselskom govori ‘evo mičem se prva‘. Poštujemo se, to je najvažnije. 
Na svakom izvoru stajemo i osvježavamo se, gostimo se sendvičima, čokoladom (što je na prošlom izletu na Kozjak bio žešći fejl). Rugamo se kako smo vjerojatno jedini idioti koji su u Sutinu ponijeli toliko vode sa špine. A voda zbilja teče i teče, provlači se kroz kamenja, travu, među cvijeće, oblikuje mini plaže! Mokka gušta, prska nas, a mi molimo Boga da opet ne uhvati upalu mjehura. 

Mokka – svoj na svom

Potom smo uočili kravu. Sa zvonom i bez vlasnika. E onda smo shvatili kako smo onaj isti desetmetarski Mokkin sigurnosni povodac slučajno ostavili u autu. Pokušavamo s nježnijim pristupom kao i sa zmijom ”mi te poštujemo, poštuj i ti nas” i kidnuli. Na fotoaparatu je ostala samo kravina stražnjica, khm i zamućeni rep koji se uzmahao, valjda od nervoze. Fotografija baš ne priliči pa je nismo uvrstili u ovu bajku. 

I onda najljepši, izvor Bilo vrilo. Mokka se opet okupala, Marko definitivno odlučio testirati gojzerice pentrajući se po stijenama. Ja hvatam dobre kadrove i shvatim kako smo ponijeli samo dva sendviča… koja smo već ranije slistili. ”Organizacija izleta” nas je ovaj put poprilično iznenadila. 
I tako, puno veselja, radosti, prirode. Srce puno izobilja, oči pune ljepote, duša puna mira. 

Uvijek volim napomenuti kako nam je domovina prekrasna. Lijepo je čuti i čitati o nekim ekskluzivnim, najdivnijim, razvikanim stranim destinacijama… ali mi ovako, po domaći reklo bi se; mi volimo naše. Volimo taj gordi dalmatinski krš, naše planine, more, rijeke. Iznad svega volimo našu prirodu, sva mala nepoznata mjesta (znaš li da postoji Šenbrun kraj Vrlike?). Tu volimo pobjeći, tu smo svoji. 

I dokle god je zdravlja i Božje volje, mi ćemo hodočastiti Lijepom Našom i uživati.

Čuvajmo ovo blago.

Leave a Reply