Siječanj već galopira prema veljači i pravo je vrijeme početka ostvarivanja novogodišnjih odluka. Na listi je svakako jedan zimski uspon. Jedna sam od onih kad te ponedjeljkom pitaju što si radio za vikend a ti imaš jako dobru priču. U rokovniku je odavno stajala bilješka za 18. siječnja, 2020.: tradicionalni zimski uspon PD Jelinak na vrh Kamešnice, Konj 1856 m. Nove gojzerice su jedva čekale osjetiti hladan i surov kamen, ali u planinama ništa nije idealno, osim prirode. Vikend je bio kao stvoren za učenje životnih lekcija i upoznavanje dinarskog gorja.

• 

• 

• 

• 

Već pri izlasku iz kuće činilo se kako će subota pokazati svoje zube. Termometar je mjerio svega -5. Opreza nikad dosta, obučeni u par slojeva odjeće i s kapama na glavama u zagrijanom autu, u gotovo svatovskoj koloni smo se zaputili zajedno s organizatorima prema Žlabini. Negdje pred dolazak u Voštane, taman što smo krenuli kroz makadam auto je ukazao na prvi propust – rezerva! I to kakva! Malo nakon, kazaljka je počela kliziti prema čistoj nuli. Nema nazad, govorimo u nadi kako ćemo već nekako (i nekad) pronaći rješenje. Kako minute prolaze, tako se makadam produžuje i shvaćamo kako je jedino rješenje ostaviti auto i krenuti pješke prema skloništu. Tako i činimo, usput se šaleći kako nam je svaki dosadašnji odlazak na Kamešnicu čista avantura. Dan se polako budi i nebo postaje virtuozan slikar.

• 

• 

• 

• 

• 

Dalo se naslutiti kako organizatori ništa ne prepuštaju slučaju pa je tako s točke okupljanja dopirala glazba zagrijavanja. Ekipa se polako skupljala i razbuđivala uz tople čajeve i domaću rakiju, nestrpljivo čekajući polazak. Nakon druženja, oko 230 sudionika krenulo je novom kružnom stazom preko Kruga na Konj uz pratnju članova Stanice planinarskih vodiča Split i osiguranju pripadnika HGSS-a Stanica Split. 

Vrijeme je bilo savršeno, zubato sunce uz koji dašak vjetra nas je ispratilo. Malo nakon uspona ispred nas su se otvorili predivni prizori pašnjaka, Zlatilo se sve oko nas! Tek u skučenom hladu čvrsto su se držali ostaci snijega.

• 

• 

• 

• 

Čas pašnjak, pa šuma, snijegom prekriveni dijelovi, led prekriven lišćem boje karamela, pa opet šuma, oštriji uspon kroz stijene sve do pravog uspona.

• 

• 

• 

• 

• 

Nakon što nas je namamila svojom ljepotom, Kamešnica je počela pokazivati zube. Vrijeme i hladnoća su počeli gristi za obraze. Iz džepova su se vadile rukavice, čvršće navlačile kape preko čela dok su se otvarale ispred nas snježne planinske dvorane. Nimalo bezazlene obzirom da je hladni vjetar učinio svoje i pretvorio ih u slojeve leda. Bura je sve više jačala a planina je počela uranjati u maglu. Tom igrom prirode nisam bila oduševljena.

Kako smo se približavali završnom grebenu, počela sam shvaćati kako tlo postaje ozbiljnije od moje kondicije, mojih divnih koljena i mene same, led je bio samo začin situacije. Svega dvadesetak minuta prije samog vrha odlučujem kako je za mene uspon gotov. Konj će uvijek biti tu, pozdravih Marka, zahvalih Kamešnici još jednom i zaputih se s vodičem Rokom natrag do planinarskog skloništa. Nakon što sam čula kako je bilo padova i ozljeda, nije mi bilo žao. Jedino mi je bilo žao što se Roko morao vratiti. Baš ovaj izlet mu je bio prvi nakon što je položio za planinarskog vodiča! Nije svako zlo za zlo, već na početku karijere je naučio kako stvari nikad nisu savršene.

• 

Marko, Leska i Mokka su upisali još jedan vrh! Baš sam ponosna na njih.

• 

• 

Naivno misleći kako beskrajno uživaju u pogledu, dok sam se ja bezbrižno vraća u sklonište, Marko je prolazio kalvariju. Vjerojatno je jedina osoba koja je u istom danu dvaput došla na vrh. Nakon osvajanja vrha, slavljenici su se zaputili drugom stazom prema skloništu, a naša Mokka je shvativši da mene nema s njima, vratila se ponovo na vrh tražiti me, a Marko je morao trčati za njom budući da nije reagirala (ili nije čula?) poziv.

U poslijepodnevnim satima svi smo bili na sigurnom promatrajući kako se nad Kamešnicom izvijaju bijeli, gusti oblaci koji zasigurno donose padaline. Marko je uspješno vratio Mokku potom smo omastili brk domaćim gulašom kako i priliči. Ostalo je još samo riješiti gorivo s početka priče i sretno se vratiti kući. Svakako ide zahvala organizatorima na brzoj reakciji i pomoći 🙂 Drugi put ćemo pametnije!

Iako smo jutro započeli turbulentno, doživjeli barem dva godišnja doba na planini, iako je Marko dvaput ljubio vrh do kojeg ja nisam stigla – zadovoljni smo! U našem slučaju, s Konja se vratili namagarčeni naučivši lekcije, bez brige.

Kamešnica nam je pokazala svu raskoš, začinila nam siječanj nezaboravnom avanturom i ponovo nas pozvala u goste, ali nekad u proljeće, kad priroda oživi!

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Hvala ti zemljo lipa na ovom kutku!