Neklasična priča o noćnom usponu na Troglav

Gotovo pola mjeseca držim Troglav duboko u grudima. Kao da nisam još dovoljno svjesna tog vikenda. Neš ti planinarenja. Neš ti uspona, kao da je nešto posebno, reći će većina (instant) planinara koji svakako neće razumjeti ovaj tekst. Takvi neka ga slobodno preskoče i tekstove o pravom planinarenju na Troglav nađu negdje drugdje. Ovdje ćeš pročitati o nekom drugom, životnom, Troglavu.

Prije nego ispustim sve o ovom izletu, vratit ću se na jednu vrlo važnu stvar koju (vjerojatno) prvi put pišem ovako javno. Ogolit ću se inače drugačije ovaj tekst neće imati smisla. Cijeli život sam se trebala dokazivati. Svima. Dokazivati da mogu bilo što. Znam otkud je krenula ta mudrolija, ali ne mogu se načuditi da sam s 32 i dalje dopustila određenim osobama da me (s)trpaju u kut i o meni nastave misliti da sam nedovoljno jaka ili sposobna. Iako me ne bi trebalo dirati što misle, dira(lo) me jer se ne mogu otarastiti tog odgoja. To je i posljedica toga što ponekad nisam svjesna sebe i svojih mogućnosti. Do Troglava.

Do večeri prije polaska na planinarski dom sv. Jakov na Vrdovo, prošlo je minimalno deset kriznih situacija: Eleonoru treba naučiti na adaptirano mlijeko, trebam pripremiti Marka i nju da će prvi put ostati sami cijelu noć, Marku slučajno upada dežurstvo pa traži zamjenu, mene pere grižnja savjesti što uopće odlazim van kuće… Tek u posljednjim trzajima se pitam hoću li ja to fizički izdržati? Marko me gura, kaže da hoću. Trebam se samo držati vodiča, prvih dvadesetak u grupi i pratiti tempo. Malo makadam, malo brdo, nadoda kao melem na ranu. U trenutku dok uspavljujem Eleonoru čije su oči veličine krafni, a kazaljka se opasno bliži polasku prema domu, želim odustati. Toliko smo se pripremali na ovaj trenutak odvajanja da se događa sve suprotno. Da kojim slučajem nije stigla Karla s kojom sam se dogovarala za ovaj izlet, odustala bih bez prevelikog razmišljanja. Ovako sam imala odgovornost prema njoj da se dovezemo do početne točke i napokon uputimo. Malo iza 10 navečer napokon izlazimo iz kuće.

Parkiram ispod planinarskog doma i izlazim iz auta. Prohladno je i svježe. Sve je toliko neobično. Prvi put palim čeonu lampu i smijem se sama sebi. Izvlačim se iz starki, obujem gojze, oblačim dodatni sloj odjeće. Podižem glavu prema nebu, a srce ludo tuče. U beskraju zvijezda, ti si moje nebo. Mislima mi prolazi stih pjesme koju sam napisala za Eleonoru i od radosti ne znam što bih sa sobom. Karla i ja se probijamo do doma i stižemo taman u trenutku kad nas organizatori iz Planinarskog društva sv. Jakov pozdravljaju. Vidim neka poznata lica, gomilu nabrijane ekipe, jednog niskog psića i vatromet euforije. To je to, sad nema nazad. Karla i ja se držimo Markovih pravila i hvatamo se u koštac s tempom vodiča i prvom skupinom. Tješimo se da će ići lakše kad svježi planinski ”zrak probije pluća”.

Do vrha nas čeka oko (ili preko?) pet sati uspona. Početak i nije strašan, malo makadama, malo travnjaka, baš kako je Marko rekao. Karla i ja imamo dovoljno tema za pričati da bi nam i ovih pet sati moglo biti malo. Pratimo korak s ekipom ispred sebe, pretačemo dogodovštine, nadovezujemo se na priče i iskustva, smijemo se. Uhvatimo zrak koji put. Zbilja, skoro sam povjerovala Marku da je cijela staza baš takva. Nakon što je dio lanca osvjetlio zmiju koja je mjesečarila na kamenu, netko je oduševljeno ciknuo da ”pogledamo dolje”. A tamo… šta je nebo gore, to smo mi ovdje. Poput božićnih lampica ukrasili smo Dinaru. Predivan prizor hodajućih krijesnica koje se mic po mic penju. Gledam u svoje svjetlo i pratim komadiće osvjetljene prirode. Dio mene još ne vjeruje gdje sam. Koliko god bilo svjetla, crnilo oko nas je moćno. Na trenutke jezivo, čudno, neobično. Nestvarno. Kad bih vidjela par očiju, mislim da se mrdnut’ s mjesta ne bih mogla. Ni ne zvjerkam sa strane, držim se zamišljenje linije i maštu držim na uzici. Karla i ja više ne pričamo već meljemo! O svemu, životu i glupostima, velikim i malim pričama pa i na trenutke filozofiramo. Uživamo u činjenici da se odavno nismo vidjeli, da imamo štošta za pretresti i da je ovo naš prvi zajednički planinarski izlet. Znate, oni ljudi koje ne vidite neko vrijeme ali kad se vidite, ponašate se kao da ste još jutros ispijali kavu.

Svakih sat vremena stajemo, pa mi je već mantra da svih oko sebe pitam koliko je sati. Drže me petominutne pauze ma kako se složila da još uvijek ide sve po planu. Guramo i potežemo uz pinku brda. U trenutku kad utihnemo, shvaćam da je i kolona nekako utihnula. Tek ponekad se začuje tiho zijevanje koje me podsjeti da je zapravo normalnim ljudima – noć. Dok hodamo u tišini, razmišljam koliko sam sretna, kako me koljena (dobro) služe i što za sad nemam Markovu poruku da je stanje u kući alarmantno. U trenutku kad osvijetlim lijevu stranu, vidim da hodamo uz rub ogromne provalije i posve sam sigurna da to nikako ne bih mogla izvesti da je dan. Taj strah bio bi od mene jači, ovako mi je nekako svejedno. Prvu manju krizu doživljavam prije zadnje zajedničke pauze na travnatom platou do kojeg je trebalo izvući. Negdje je oko 3 ujutro, nebo je prekrasno, zrak je hladnuckav, ali noge ne žele naprijed. Radim tri koraka, natrag sam jedan. Stajem, puštam ljude ispred sebe. Čas bih pila vode, čas bih skinula jaketu pa bih je odmah navukla. Shvaćam da je samo kriza pa se ne zabrinjavam previše. Izvući ću se do vrha jer gore me čeka čokoladica, sendvič, voda, pišpauza. Gore je sve a po to treba doći. Tek kad se dovučem na orošenu travu, shvaćam koliko su mi noge umorne. Najukusniji sendvič ikad, najslađa čokoladica, najsvježija voda i najbolji wc s najljepšim pogledom. Sve je naj kad uspiješ.

Ako bih trebala pisati planinarske detalje o Troglavu – nemam ih pojma. Guglaj, traži i čitaj negdje drugo. Moj Troglav započinje sat i nešto do vrha kada bih Marka ugurala u neki top i lansirala na Mars, kada bih sebe ugurala u taj isti top i lansirala još dalje jer sam povjerovala da nije tako teško. Ovaj put nisu noge, mišići ni koljena. Sve je činilo tako dobre kretnje iako je uspon težak i strm, zahtjevan. Druga, najveća kriza nastupa kad se, uz tu odvratnu strminu, u glavu uvuče crv sumnje zvan ne možeš. Ne možeš ti to. Odustani. Ne možeš ni do onog kamena. Vidi kako ne možeš disati. Smeta ti ova izmaglica jutra, ankisoznost će te sad opaliti. Znaš li, (ne)majko, da si ostavila djevojčicu kući? Okreni se i odustani, Možda da nađeš drugi hobi? Takva ne možeš do vrha. Koljeno. Anksioznost. Imat ćeš panični napadaj i što ćeš onda? Gdje ti je Marko da te spasi? Ne možeš. Anksizonost koju godinama vučem triskala me svakim korakom. Uz to sam jasno čula ne možeš iz dosadašnjih važnih događaja na kojima bih do cilja – odustala. Ton, jasnoća i glasnoća tih riječi je bila prestrašna, kidala me sa svakim korakom.

Ne mogu. Ispred sebe vidim ogromni nepregledni stožac i kolonu ljudi koji poput divokoza skakuću. Vidim Karlu koja marljivo napreduje. Iza sebe se ne osvrćem, tek tu i tamo propustim koga. Stišće me želudac, ruke mi se tresu, u glavi mi je košmar i… ja bih odustala. Isti čas bih se okrenula i vratila kući. Što sam zaboga umislila? Troglav? Nekim čudom Karla mi se obraća i pita što se događa pa prvo muljam a onda ispalim da ne mogu i cijelu monadu zašto ne mogu. Muči i pivaj. Ja kad ne mogu, ja pivam!, kaže Karla i počne iz sveg glasa Tribam te. Potom sam odslušala cijeli monolog zašto mogu i trebam moći. Pokušavam doć do svoje glave i reći si da sam fizički nikad bolje, unatoč koljenima i porodu. I da sam i dalje majka i sve što ide pod tu titulu bez obzira gdje sam, da mi ide dobro i da je cilj blizu. Da sam stvarno, ali stvarno napravila jako dobar posao do ovdje! Tješim se da je do vrha još malo pa me u tili čas poput hladnog tuša dočeka komentar kako je ovo tek prvo brdo. Imamo se još spustiti u dolinu pa onda popeti na vrh. Sad stvarno, ono najstvarnije, ne mogu. Svaka riječ koju želim izgovoriti tjera me na suze. Svakakvu sam anksioznost upoznala, ali ovakvu, groznu, sumnjičaviju nego ikad, podrugljiviju i jadniju ne. Nebo se mijenja u neku čudnu plavo-sivu, Karla želi fotku (znam da čini sve da me trgne). Jedan gospodin se vuče iza mene i želim ga propustiti jer se osjećam kao smetalo. No on to ne želi već kaže da mu moj tempo sasvim odgovara, samo neka nastavim. A gdje da nastavim uopće? Skoro sam na peti da se okrenem i pozdravim.

Sjetim se obećanja Marku. Ostao je s Eleonornom prvi put cijelu noć i sve što ima su igračkice, mlijeko (koje malena neće piti) i bebeći pribor kojeg ne koristi. Zamisli da mu sad dođeš pred oči i kažeš da si se usrala prije vrha. Točno to, usrala. A zašto? Ne znaš ni objasniti zašto… Hodaj, pjevaj, viči, radi što god misliš da će ti pomoći, ali dođi do vrha. Uostalom, kako bi ti sad nazad? Nema nazad. Na vrhu si za… dvije pjesme Uspavanke malog mrava! Točno tako. Kad je postalo teško, kako je Karla rekla, u glavi se stvorila Eleonorina najdraža uspavanka. Posložile su se fotografije koje smo uhvatili zadnjih deset mjeseci. Hej, pa danas joj je punih deset! Di ćeš ljepše od tog da im za dobrojutro pošalješ fotku s vrha? Pa kako se dogodi da me baš ovako opere nemoć u glavi, da se struči sve ono što sam mislila da sam odbacila od sebe? Kome se sada zaboga trebam dokazati; drugima, Eleonori, Marku? Možda sebi za promjenu? Glava još trubi po svom dok noge gaze prema naprijed. Onaj gospodin iza mene strpljivo gazi mojim tempom. Ne znam je li mu stvarno odgovara ritam ili me žali. U našu malu kolonu se uvuče starija gospođa koja nam tvrdi da je Troglav mila majka naspram Matokita pa se šalimo. Udolina u koju smo se spustiti na čas je izgledala neobično, kao da smo zapravo na rubu planine i trebalo se još – samo popeti na vrh. A di je taj vrh onda, ode ili tamo?, zaorila je Karla posve iznenađena ”dobrodošlicom” vrha. S jedne strane veliki križ, s druge kamen na kojem je izblijedjela trobojnica s natpisom Troglav. Noć se polako pozdravljala s nama a sat kuca svega 4:43 ujutro! Trenutak kad sam shvatila da smo tu i da nema dalje, ni koraka – čvrsto sam zagrlila Karlu dajući joj stvarno veliko hvala na svakoj riječi. Noćni uspon na Troglav je završen!

Dobrojutro svijete, živote, anksiozna babo koju mrzim iz dna duše! Evo te na vrhu! Dobrojutro još jednom!

Sjedimo ušuškani u Karlinu kabanicu, jedemo senviče, nazdravljamo i gledamo u igru boja na obzoru. Shvaćamo kako uopće nismo bile spore, pa na vrhu je tek tridesetak duša! Ekipa tek pristiže i greben se polako puni. Sunce se sramežljivo pojavljuje i boje se čarobno slažu. Nijedan fotoaparat ne može uhvatiti nježne i zagasite kadrove neobične plave zatim fantastične i žarke narančaste. Točno je 5:11 i sviće zora a ja sam na najvišem vrhu Dinare, živa i zdrava, nakon cjelonoćnog hoda! Taj osjećaj… ta milina, radost, čuđenje, spokoj! Čudno je, sretna sam, oduševljena, potpuna. Obuzima me mir, zatim siloviti elan, čudna snaga i kao da mi se život vraća. Kao da mi priroda vraća pravi, izgubljeni, dio mene: uspjela si, evo ti, da se možeš graditi ispočetka. I više nikad nikome dokazivati svoje mogućnosti. Da više nikad ne prostreš leđa i dopustiš da ti drugi iskroje plašt kojeg ćeš nositi, kako ćeš se ponašati, što ćeš učiniti ili preskočiti. Da tvoj glas konačno ima tipku za pojačavanje. Da konačno shvatiš – možeš. Što god poželiš, možeš. I ne, nije floskula beno jedna, benava. Pogledaj di stojiš, pogledaj koljena, ruke, obraze. Htjela sam zagrliti rukama planinu, vikati da me cijelo podnožje čuje, izreći naglas sve želje koje želim ostvariti, nazvati Marka i reći mu da se više ničeg neću bojati pa redom nazvati neke ljude i reći im glasno i jasno, baš kao što su oni meni godinama trubili da sam bezveznjak –  da su od danas nevažni u mom životu. Mnogo puta sam rekla ”od danas”, ali danas – zbilja – od danas. Karli tek skromno govorim kako bih napokon objavila zbirku poezije i zbirku priča za djecu Cetinskog kraja. Onako, kao da sav teret želim ispustiti i javno ga prozvati ne bih li se obvezala dovesti ga do kraja, baš poput ovog. Ma što god drugi mislili.

Nakon zajedničke fotografije svih sudionika s vrha, spuštamo se u podnožje pa Karla i ja, prema Markovom prijedlogu, biramo stazu preko planinarskog doma Pume i Vjetre s Dinare pa sve do početne točke. Iako je tek 7 ujutro, sunce pokazuje svoje lipanjsko lice. Dovlačimo se do točke uspona na Duvjakušu pa iako piše da je vrh nekih 10-ak minuta, ipak preskačemo i spuštamo se ravno u dom. Do tog trenutka činilo nam se da smo same na Dinari, dok nismo povirile u dvorište doma. A tamo, jutarnja fešta! Pije se kava, prepričavaju dojmovi… Ljudi na sve strane! Uz gutljaje kave upoznajemo ekipu iz društva sv. Mihovil, zabavljamo se, odmaramo, upijamo priče i uživamo u svakoj minuti. Ipak do podnožja nam prema gruboj procjeni treba gotovo 4 sata pa shvaćamo da trebamo krenuti. Kakve smo sreće i koliko smo ”spore”, ekipa koja ostaje će nas i onako susresti na stazi. Korak po korak, čas se penjemo, čas spuštamo… a sunce se nemilosrdno podiže i prži. Pravi čelopek! No to nas ne spriječava da ćakulamo. Iako umorne, teme sipamo iz rukava i osjećaj je predivan. Svako toliko se osvrnemo i zaključimo da smo vjerojatno – zadnje. I užasno spore. Na nekoliko mjesta čak susrećemo ekipu (ili nas ona prestiže) pa se osjećamo kao da smo zbilja same na bespućima dinarskih prostranstava. Pratimo markacije i… kukamo! To nam je nova disciplina. Od toga što nam je ovo sve trebalo do toga da nam je zbilja trebalo. Kukamo jer je vruće, jer traje vječnost, jer nemamo pojma kud više naprijed (iako pazimo) jer se prostor oko nas čini ogroman. Kukamo jer kukamo! Čak uživamo u toj kuknjavi pa zaključujemo da je ona, nakon napornih gotovo 12 sati hodanja posve zdrava. Prestiže nas ekipa koja kaže da imamo penzionerski tempo pa se smijemo. Nama se ipak čini da sporo letimo niz Dinaru. Kad zadnji putokaz pokaže još 20 minuta do doma sv. Jakov, najradije bi se bacile i otkotrljale dolje. Sad već umor progovara iz nas. Javljamo Marku gdje smo a on je iznenađen da smo stigle prije podne! Tek kad se spustimo na terasu ispred doma, izvadimo sav kalorijski arsenal, izujemo gojze i započnemo siestu, shvatit ćemo da smo – pazi ovo – natrag došle među prvima!

Suma summarum u brojkama – zastrašujuće! Gotovo 28 km (od doma sv. Jakov do vrha pa natrag) sa savladanom visinskom razlikom otprilike 1000 m do vrha i 12 sati hodanja (noć-dan) po šarolikom terenu. Do vrha smo stigli prateći vodiča, a natrag se praktički vratile same! Ajde nakon ovog reci da nešto ne možeš! Ajde!

Popeti Troglav nije neka mudrolija. Dobre gojze, vodič koji neće jurcati, dovoljno vode i živaca su sasvim solidna oprema. Popeti Troglav ”u glavi” je avantura za sebe i na neki način sam zahvalna što mi se dogodila baš ovako. Puno puta sam stajala sa strane, odustajala od snova i ideja. Nebrojeno puta sam izigrana, ponekad ismijana i neshvaćena za stvari koje radim u životu; pisanje ovog bloga, pisanje općenito, planinarenje. Nerijetko sam se morala nositi s rečenicama da ništa neću napraviti od sebe, da sam bez ambicije, nedovoljno dobra. Lijena (?) Sve su to vidjele oči ljudi kojih bih se najmanje trebala plašiti, koji bi zapravo u životu van Troglava trebali biti moja podrška. U njihovim očima nikad neću biti ova prava ja, niti će ikada u meni vidjeti ovakav Troglav. Ne ovaj 1913 mnv visok, već onaj životni s usponima i padovima, pokušajima, doživljajima, stvarnim emocijama. Oni koji nikada nisu shvatili što su mi anksioznost i depresija napravili i donijeli u život. Taj isti život ide dalje… poput klupka kotrlja se i kupi sve mucice po putu na sebe, a za sobom ostavlja trag, končić koji će nekom drugom i mojoj Eleonori pokazati put. I tome se radujem, tome najviše želim služiti, makar kroz ovo pisanje. Sve ostalo je manje važno. Troglav, noćni, dnevni ili životni bliži je nego što mislimo. I nikad, ali ama baš nikad ne podcjenjujte anksioznost i depresiju.

Želim ti jedan ovakav Troglav u kojem ćeš naučiti još ponešto o sebi poput mene. Želim ti reći da ne odustaneš; da u životu imaš jednog Marka koji će učiniti sve da se upustiš u avanturu i ne brineš o svakodnevici, da nađeš svoju Karlu koja će te gurati naprijed, Tribam te ili Uspavanku malog mrava pjesmu koju više nećeš moći izbaciti iz glave i jedno čvrsto obećanje sebi – da ćeš doći do kraja jer – možeš.

Neka te ovaj neklasični tekst o planinarenju nadahne i inspirira da guraš po svom do svog Troglava, ma gdje on bio!