Buđenje u 05.00 i pristavljanje vode za kavu. Krajičkom oka, ćorava bez leća buljim u nezavršen zid. Bit će ovo dug dan. Znaš ono kad se probudiš i niotkud ti se u glavi stvori neki stih? U mojoj i onako nenaspavanoj glavi posve savršeno odzvanjala je pjesma Legendary. Na mjestima gdje bi mi se jezik petljao s tekstom, miješali su se Vedderovi stihovi Guaranteed. Obe između moćnog i sjetnog, u mašti kako će istovremeno svirati dok budem držala glavu naslonjenu na staklo i promatrala svitanje zore. Samo u mašti, do tad trpaj kabanicu – kažu da će kiša, uguraj duple čarape – za svaki slučaj. Ne zaboravi motike – njih prije ičeg stavi u auto. Danas je dan za biti neobičan superjunak koji je već na početku dana zaboravio jedno: kavu s početka priče.

Od Sinja do Pakoštana put je prošao u roku keks, a zubato sunce nam je mahnulo tik na izlazu autoputa. Moglo se reći da petak i vikend mogu početi. Ni zrnca mrmljave, razdražljive mačketine nije bilo u vidokrugu, pa čak i bez jutarnje doze kofeina. Tako je upoznavanje s Vranskim jezerom djelovalo na mene.

Nakon dobrodošlice domaćina JU Parka prirode, plesnim koracima u gojzericama otišla sam pozdraviti Vransko jezero. Prvi put sam ovdje i ne – niti jedna fotografija, niti jedan kadar drvenog mostića ne može dočarati taj susret.

Naše najveće prirodno jezero (iako bi se oko lako prevarilo i kazalo da je more), močvarno carstvo i raskošan dom biljnom i životinjskom svijetu. Zlatno-zeleni tonovi uranjaju u plavetan dom čak sedamnaest vrsta riba! Ptice već jurcaju u jatima iznad tršćaka, neke se pomno skrivaju, a neke glasaju. Bogatstvo Vranskog jezera prepoznato je prije 37 godina i proglašeno ornitološkim rezervatom, a skoro dvadesetak godina kasnije osniva se park prirode.

• 

• 

• 

• 

Svježina dopire do svih moždanih stanica i postavlja me na radnu temperaturu. Ovako bih mogla svako, ama baš svako jutro. 

– Sretan rođendan, Pe-Pe! – šapnem u prolazu dok s noge na nogu šetam mostićem i fotoaparatom pokušavam uhvatiti dobre kadrove ptica.

Danas je 21. rođendan JU Park prirode Vransko jezero i misija je slaviti! A kako drugačije nego uz najzabavnije uzvanike: male školarce i buduće tehničare zaštite okolišta. Njihova volja, trud i veselje pokazali su se kao najljepši poklon. Zauzvrat, Vransko im je uzvratilo edukacijom, druženjem, upoznavanjem flore i faune s odličnim vodičima, ali i važnim tulumom: akcijom za dobro prirodi i pticama.

Biti dite – svima nam to triba

U jesen smo već duboko ugazili pa hladnoća već na uranku gricka po obrazima. Imam neobičnu naviku koja počinje s prvim takvim danima; natezati rukave preko prstiju i onda ih grčevito stiskati u šaku. Baš takav osjećaj, podsjetio me na malu mene i rano ustajanje, trkanje na bus i onaj osjećaj početka škole (svi ćete ga barem malo prepoznati) – nova, za broj veća, odjeća, prošlogodišnja torba, nove bilježnice, ako si bio sreće – kemijske u boji i generacija tebi do uha, svi jednako zbunjeni, pospani i sebi za u svijet – važni i veliki. Čekajući autobus školaraca iz OŠ sv. Filip i Jakov, kroz glavu mi je prošlo: Ovako su i mene nekada dočekivali, a taj svijet odraslih s vanjske strane vrata autobusa se činio tako strog, ogroman, dalek i jednostavno – wauuuu! I baš taj ‘vauuuu’, često se znao potkrasti pod ‘vau, ti mene baš ne razumiješ’. Kad su se vrata otvorila, dvadesetak šestaša je kao furija izletjelo ispred mene vjerojatno i ne skuživši kako sam – svijet odraslih, kako je to u mojoj glavi lijepo filozofski definirano.

Kad se male ruke slože, priča prestat ne može – tako bi se moglo objasniti upoznavanje hrpe klinaca koji su petak učionicu zamijenili prirodom. Pravila ponašanja smo kršili dok smo ih dogovarali (bolje rečeno, prilagođavali), pa tako se ekspresno grupno šaputanje pretvorilo u žamor. Meni je to bilo preslatko. Medlenovski me prebacilo u moj 6.c, valjda najgori ce-razred u povijesti školstva (kako to obično biva, obično akavci budu najmirniji). Pred sobom sam imala sebe i to je bilo tako fantastično! Napokon mi je Netko gore dao onaj najteži zadatak kojeg često nazivamo jednog dana kad ja budem na tvom mjestu, ja ću se ponašati… a kako? Evo, ponašaj se – animiraj hrpu klinaca, budi zabavan, nauči ih i još važnije – sačuvaj im glave na ramenu.

• 

• 

• 

• 

• 

Početak našeg druženja započeli smo edukativnom šetnjom koju su vodile kolege i djelatnici Parka. Uvukla sam se među šestaše, pokušavajući se bar na kratko vratiti u taj dječji svijet mašte, pitanja koja nisu ni malo jednostavna za odgovoriti ili pak uzvratiti smicalicama. Baš kad se sva zadala kako bih jednom dječaku objasnila pticu koju nikada u životu (?) nije vidio – galeba – jedinu pticu koju sigurno neću pogriješiti u prepoznavanju, pa i kroz banaliziranje ”sigurno si ga vidio na moru, sigurno jesi”, malac mi je vješto odbrusio ”a ti ne znaš što je sarkazam?” Možda su ovo neke nove generacije, tješim se.

Vransko jezero proteže se od Pakoštana na sjeveru pa sve do Pirovca, a na mjestima ga svega par stotina metara dijeli od mora. Osim što je najveće prirodno jezero, krasi ga i obilježje da je njegova prosječna razina čak dva metra ispod razine mora. Kada je najviše oborina (u hladnijem dijelu godine), razina jezera raste i poplavljuje okolne livade koje potraju sve do proljeća. Od 2012. godine Vransko jezero se nalazi uz bok dolini Neretve, Crnoj mlaki, Kopačkom ritu i Lonjskom polju na Ramsarskom popisu, mreži najvažnijih svjetskih močvarnih područja. Park prirode Vransko jezero zadovoljava šest od ukupno devet kriterija konvencije o zaštiti močvarnih staništa kao najveće prirodno, bočato, stalno vodeno tijelo u Hrvatskoj.

Bogato močvarno stanište dom je mnogim vrstama životinja i biljaka. Brojke ornitologa su impresivne: zabilježeno je 256 različitih vrsta ptica, od kojih se 102 vrste gnijezde unutar područja parka! Kada počinje selidba, skoro svaki dan na Vranskom jezeru odmara do 200 000 letećih putnika.

Malci se odlično snalaze s dalekozorima. Jedni drugima dobacuju što su vidjeli i natječu se tko će vidjeti više. U trenutku, jato galebova se diže iznad jezera i stvara prekrasan prizor koji oduševljava vrsne školarce. Pozdravljamo ptice i gibamo se na livade. Nema odmora, trebamo presaditi pedesetak biljki i tako pomoći pticama u njihovom boravku na Vranskom stvarajući zelenu ”ogradu” između njihovog doma, posjetiteljske staze i obližnje ceste. Kada biljke izrastu, bit će zaklon i sigurnost životinjama, a posjetitelji će na nježniji način moći obilaziti područje i manje uznemiravati ptice. Odlično, zar ne?

• 

• 

• 

• 

• 

U sekund je nastao metež. Uzimamo alat, dijelimo se u grupice, stoput uzlaudno ponavljamo zlatno pravilo kako moramo slušati dok stariji govore, učimo o biljkama koje presađujemo, dobivamo upute kako izvući biljke iz teglica i kako ih uspješno presaditi. U teoriji sve zvuči, jednostavno. U praksi, kako bi rekli – treba znati kako koristiti motike! Djeca su me oduševila. Tako su se dobro snašli s alatom i svim uputama. Posebno me oduševio timski rad. Duje, Ante i Mate uspješno su se uhvatili u koštac s tamarisom i brzinski ga pospremili u zemlju, potom pomogli curama oko sadnice smokava. Ta djeca su zakon! Tako su se dobro snašli, nasmijavali jedni druge (i mene!), tražili još zadataka i imali hrpu pitanja. Kako su brzo biljkama stvorili novi dom, tako nam je ostalo vremena za druženje. Jednostavno smo morali nešto zajednički odigrati – dobri stari ”gluhi telefon”. Od ”tegle” je nastala ”cigla”, ”očuvajmo prirodu” se pretvorilo u ”učvrstimo šumu” a ”apokalipsa” je izmakla u apoteku. Smijeh na kvadrat. Kako je jutro odmicalo a vjetar sve više jačao, odlučili smo da bi bio red da svi kažemo što volimo u slobodno vrijeme, imamo li hobije ili što nas veseli. Na znanje starijim generacijama, ovi malci nas nisu izdali; našlo se tu bezvremenskog nogometa, čak sestre i braće, ajde recimo i mobitela. Našao se i malac Ante koji je iz topa izjavio da on voli – antropolgiju. Za one koji žele znati više, antropologija je znanstvena disciplina koja proučava kulturnu i biološku različitost ljudi. Ante čita knjige o antropologiji, istražuje a najdraža mu je forenzična antropologija (za one koji žele znati više po drugi put: primjena antropologije u identifikaciji tijela koje je bilo u nekom dugotrajnom procesu zbog koga se ne može prepoznati na uobičajene načine). Dok su ga ostala djeca promatrala kao s nekog drugog planeta, on je skromno dodao kako mu je najdraža serija ”Kosti” iako zna da ništa od toga nije tako u stvarnosti.

• 

• 

• 

• 

Bila je to još jedna mala pobjeda ove neobične generacije. Sitnica koja me natjerala da se zapitam, koliko mladih, talentiranih i kvalitetnih malaca sjedi u školskim učionicama. Jesu li primijećeni, shvaćeni, nagrađeni? Čvrsto ću vjerovati da jesu! Vjerovat ću i da će oni biti neko novo svjetlo naše generacije, znalci, tražitelji, kreativci, borci, trkači na duge staze.

Presađene sadnice, sendviči, unikatne majice s crtežom bukavca i rođendanskom željom Parka da očuvamo vlažne livade, trka, nošenje alata, zbijanje šala, zajedničke fotografije… samo su djelić vesele atmosfere na velikoj rođendanskoj zabavi.

Nad glavom mi se rodio oblak pitanja, u strahu od onog da odrastanjem prestajemo biti djeca u duši, u trenucima, očekivanjima, veseljima? Što se događa kada stvarno, ali stvarno, shvatimo da zajedno možemo napraviti puno, kada sitnice postanu ogromne, važne stvari? Što se događa kad shvatimo da sve ovisi o nama i našoj odgovornosti prema budućim generacijama? Hvata li nas straha ili se mi hvatamo u koštac biti pokretači i graditi – za ljude, prirodu, svijet oko nas?

Mada ovo i nije putopis, čak niti prava reportaža o Vranskom jezeru, meni je dovoljno drag doživljaj kojeg ne želim strpati u obične radne dane i ovlaš zaboraviti. Ovo je i moja prilika za rast, ma kako mi odrasli zaboravljali nastaviti odrastati kad prerastemo u punoljetne.

Vransko me vratilo mlađoj meni i rasturilo sve nevidljive prepreke i očekivanja koja si često nametnemo. Ojačalo mi osjećaj veselja sitnicama, ukorilo me za škrtost pokušavanja (ne mora sve biti savršeno) i oslobodilo mi strah od pravila – to su me moji šestaši naučili.  

Skupilo se tako blaga i blaga pred vikend, ali onog pravog, životnog koji ti donese lekcije, neprimijetno te obogati i negdje u rebra ubaci ti želju da nastaviš, guraš i prepoznaješ ih oko sebe.