Povodom Međunarodnog dana planina umjesto klasičnog teksta o planinama ili nekom upisanom vrhu, odlučila sam se za jedan izazov: saznati što su meni planine. Duboko u sebi znam što mi planine znače, ali sam htjela pružiti priliku nekome da te osjećaje izvuče iz mene. Na svom facebook profilu, tražila sam da mi ekipa napiše što su njima planine, a najkreativniji tvorac odgovora će osmisliti pitanja o planinarenju, inspiraciji i pisanju za ovaj ‘intervju’ Među divnim porukama i komentarima, skromno i samozatajno javio mi se Zdenko. Poslao mi je prekrasan tekst u kojem sam se i sama pronašla. Znamo se punih deset godina, organizirali smo razne susrete, izlete i akcije za mlade, ali do sada nismo bili u prilici planinariti zajedno. Pitanja koja mi je Zdenko poslao su me obradovala, ohrabrila i inspirirala za nastavak pisanja. Nadam se da ćete uživati u čitanju, kao što sam ja dok sam ih odgovarala. Planine su nevjerojatne, zovu, nadahnjuju, opominju i uče. Gore odmaraš, sanjaš i spoznaješ o sebi.
Sretan vam dan planina!
Predivno je živjeti u dolini, iako moram priznati da do sada nisam gajila toliku ljubav prema njoj, tek kasnije mi se ona ”dogodila”. Neobično, ali malo poznajem svoj kraj i to mi je žao. Trebali smo prije koji obići Marin vijenac i Babinu gomilu i nadisati se ljepote Neretve ”s vrha”, ali sad nam to ostaje na listi za sljedeću godinu. Ljubav prema planinama se dogodila sasvim slučajno, na jesenskom planinarskom križnom putu za mlade koji je održavao na trasi Zagvozd – sv. Jure – Biokovo. To mi je bio prvi ”pravi” doticaj s planinom, iako moram priznati da sam bila bez opreme, znanja i iskustva. Dojmio me pogled s vrha, spavanje u vreći, pamtim najbolji gulaš kojeg nam je GSS spremio, prekrasnu prirodu i neopisiv mir. Ostao mi je baš drag jedan prizor, smiješan zapravo, pranje zubi u svitanje s pogledom biokovsku visoravn, ponikve, u daljini obris mora… prekrasno nešto! Pomisao na taj mir i nevjerojatne kadrove Lijepe naše me počeo privlačiti sve više.
Priroda je nevjerojatna. Ne želim reći da je ”zlopamtilo”, ali definitivno ako je ne poštujemo i te kako nam pokaže zube. Srećom se do sad nisam susrela s njenom ”okrutnošću”. Još uvijek sam gojzericama čvrsto na tlu, pa kad shvatim da ne ide dalje da ne mogu ili da okolnosti nisu u skladu s mojim mogućnostima, jedostavno odustanem. Priroda ne može biti ”kriva” za naše (ne)iskustvo, brzopletost, trenutke kada se precijenimo i našu neodgovornost.
Jedna super ekipa me naučila da nema lošeg vremena, bilo vrućine ili hladnoće, već loše opreme 
Najviše volim proljeće, kasno ljeto pa i jesensko razdoblje, ugodno je, dani su tada poprilično dugi za one koji se kreću sporije. Zima i ja smo friendly, ali u tom slučaju volim biti na jugu. Mislim da svatko ima svoje ”najbolje” doba. Naše planine su veličanstvene u svako doba godine, važno je samo imati opremu i kondiciju u skladu sa zahtjevnosti staze.
Za početak imati udobnu obuću i slojevitu odjeću. Ovisno gdje se ide, koje je godišnje doba, kakav je teren i koliko je dugotrajan izlet ovisi i količina opreme i stvari koju treba nositi. Za svaki izlet, susret s planinom obavezno u ruksaku treba imati prvu pomoć, ljudi je često zaboravljaju ili misle da nije potrebna ako si samo jedno popodne u prirodi. Zatim, dovoljna količina vode, obrok za pauzu i nešto slatko su obavezni u opremi. Svašta se u ruksak još može natrpati, ali ono što i ja sama često zaboravim, pa bih sada naglasila, je krema za sunčanje, bez obzira koliko jako sunce bilo, u planinama zna biti opasno. Čini ti se da nije jako, a sutradan se probudiš crven kao rak.
Ove godine smo svjedočili navalu ljubitelja prirode zbog situacije s koronavirusom. Odjednom su počela ”iskakati’ mala mjesta, staze i planine, svi naši prirodni dragulji koji su do sada većini bili nepoznati ili ako su znali za njih, činili su im se monotoni jer su tu pored kuće. Ljudi, pogotovo mladi, ekipe njih su vrijeme provodili u prirodi i to je bilo odlično. I sama sam se radovala tom novom trendu zainteresiranosti za ljepote Lijepe naše a ne nekim stranim destinacijama, ali u toj navali druženja s prirodom svjedočili smo uništavanju, ostavljanju smeća i divljanju po prirodi. Pravi ljubitelji prirode i planinari se tako ne ponašaju. Mislim da nema nekog pravog recepta za privući nekoga u prirodu. Za početak to može biti odlična fotografija, nečiji doživljaj, iskustvo, blog. Kad odeš, ako se pronađeš tamo i osjetiš da se u prirodi vraćaš sebi, na vlastite tvorničke postavke, i to ti se svidi, vjerujem da će te vući svaki sljedeći put. Ili ćeš odustati nakon prvog susreta jer ti je naporno, teško, blatnjavo ili misliš da ne možeš. Granica je zbilja tanka.
Mislim da nikad nije kasno, dokle god je čovjek fizički zdrav i ima dobre volje. Pratim nekoliko planinarskih grupa, neke planinare i Via Adriaticu, prvu hrvatsku long-distance trail stazu od rta Kamenjak do Prevlake što je popriličan izazov i svaki planinar koji krene u avanturu me podsjeti da godine nisu prepreka. Sve je u glavi, koljenima i dobroj volji.
Da bi krenuo, ne moraš ići daleko ili odmah osvajati vrhove. Svakako početnik nikako ne bi trebao ići sam u planinu. Priključi se iskusnijima na nekoj laganinoj stazi, obuj adekvatnu odjeću, ponesi nužne stvari. Ako ti se svidi, postoje odlične planinarske škole u kojima od iskusnih predavača možeš naučiti mnogo, pridružiti se početničkim izletima i naći društvo za buduće avanture.
Mnogo njih! Cijeli Velebit mi je trenutno visoko na listi, nema kutka kojeg ne bi voljela proći na Velebitu. Najviše bih voljela proći Via Adriaticu i španjolsku stazu sv. Jakova, Camino Primitivo koju smo Marko i ja htjeli za ”medeni mjesec”. Umjesto planinarenja po Španjolskoj, završila sam na operaciji koljena od koje sam se dugo oporavljala. To me naučilo da sve dolazi u svoje vrijeme, pa se nadam da će sve planine s liste želja doći kad-tad. S Camina ću se već javiti, u to sam sigurna.
Svi koji idemo u prirodu, tražimo nešto. Neku smisao, inspiraciju, motivaciju ili mir koja će nas ispuniti, napuniti nam baterije, odmoriti nas ili nam dati što nam u tom trenutku najviše treba. Nekome je to snaga, netko uživa u umoru, a netko dolazi samo po fotografije. Iz svog iskustva mogu reći da se kod mene zbilja isprepleću duhovnost i priroda. Kada sam u prirodi, zahvalim Bogu što sam rođena gdje jesam i što mogu uživati u ovako bogatoj prirodi koju rijetki imaju. Ponekad se dogodi da staza bude baš prava životna ili duhovna borba; težak uspon, bolna koljena, stoput se pitaš ”što je meni ovo trebalo” ili poželiš odustati. Ali i srećeš ljude čije te priče inspiriraju, tjeraju naprijed, pokažu ti svoje uspjehe ili padove. Takvav je recimo Put života iznad Omiša, vrijedi je ”prošetati” i točno je ovo opis isprepletanja prirode i duhovnosti.
Ponekad imam glavu punu ideja što bih pisala, ali ne mogu ni rečenicu složiti. A ponekad iz ničega napišem svašta. Čudno je, čak se znam pitati imam li uopće dar pisanja ili je to zapravo moja unutarnja želja koju ostvarujem mučenjem. Šalu na stranu, volim pisati o svemu iako manje objavljujem nego što sam to činila ranije. Ovaj blog mi je sada jedna velika radost, motivacija i ”zadatak”, a jedno vrijeme sam strašno bila zaljubljena u poeziju, ali nikako uhvatiti vremena za posvetiti se, peglati i brusiti je. Ono što bih stvarno voljela je zapisivati tuđa svjedočanstva, priče dogodovštine i iskustva. Jako volim voditi intervjue, pa bih sigurno voljela pronaći dobre sugovornike koji imaju zanimljive priče.
Čini me sretnom otkrivati #ovezemljeblago, pisati i stvarati uspomene. Svaki odlazak u planinu doživljavam kao priliku, izazov i veliku radost. Iza sebe sam ostavila nekoliko ružnih perioda, borbu s anksioznošću i depresijom, ali i nemogućnost hodanja. Sve troje mi je oduzelo vrijeme koje je trebalo biti mladenačko, veselo i bez prevelikih briga. Osjećaj zarobljenosti u vlastitom tijelu je velika trauma i svjedočila sam monotonim, sumornim danima u kojima je i odlazak do zahoda bio probem. Kad sam napokon stala na noge, i baš za Novu godinu stigla na vrh sv. Ilije na Pelješcu, čvrsto sam odlučila da ”nijedan dan ne smije biti propasti”. Danas kad se svega toga sjetim ne mogu vjerovati da sam sada gdje jesam i da ”tulumarim” planinama i pišem blog. Što me čini sretnom u planini? Neopisiva sloboda i mir. Često kažem da u planinama najbolje učim o sebi i očistim anksiozne vijuge. Ne želim samo idealizirati, jer planine znaju dati i najgore i naljepše od sebe. U tome je čar i to me valjda najviše privlači, jer u planinama možeš sve osim lagati da – možeš.
