Nakon tjedan dana provedenih na Pagu, mogu reći da je plava boja dobila novu definiciju. Ušuškao se tako puderasti Pag u plavetnilo, duboko, kristalno more i u nebo od pamuka mekše.
Tek što smo pozdravili Maslenički most, Velebit nam maše i pita kad će Premužićeva? Uskoro, obećajemo. Poglavlje ‘godišnji’ počelo je onog trenutka kada smo prešli Paški most i spustili se na Forticu, nekoć važnu utvrdu koja je čuvala prostor između Paga i kopna, brinula o sigurnosti brodova i sprječavala nezakonitu trgovinu. Sve do jednog kadra nam govori kako će ovaj odmor biti sve – osim odmora. Pag treba istražiti, razumjeti i… zavoljeti?
Povijesni izvori kažu kako je Pag nastao taloženjem kućica školjki i kostura drugih morskih životinja prije 200 milijuna godina, ravno iz njedra Velebita. Dok su zemljom hodali dinosauri, tako kažu. Nakon ledenog doba, razina mora se podigla i ispunila sva korita i procijepe, čineći Pag kakav je danas.
Ugodne ceste, dugi pravci i pregledna pustoš, prati nas sve do srca Paga, općine Kolan i malog mjesta Mandre. Napunjenih baterija, uzbuđeni i sa žmarcima u tenisicima, jedva smo čekali spustiti kofere i krenuti u avanturu. Aha, malo sutra! Zbunjeno lice gospođe kad nas je ugledala, Marko koji pokušava razumijeti moje neobuzdano smijanje, mahanje ruku i pokazivanje mobitela na kojem piše kako rezervacija važi tek od sutra, istjeralo je suze na oči i razmazalo maskaru. Trenutak u kojem govorim kako smo trebali doći sutra, a ne danas je neprocijenjiv, vječni materijal kojeg moja bolja polovica može iskoristiti za svaki idući (razumni) fajt. Toliko mi se išlo na godišnji da smo eto – slučajno došli dan ranije. Ništa ne smije propasti u našem životu – jedan od mojih osobnih citata, tako se dobro uklopio u subotnje ludilo! Pozdravljamo gospođu (vidimo se sutra), sjedamo na kavu i snađi se druže. Okreći volan, idemo za Novalju!
U Novalji smo se zadržali dovoljno da shvatimo zašto turisti vole Novalju: lijepo je, turistički dovoljno ugodno da te namami na sladoled, koktel, bižuteriju sa štandova, lažne tetovaže, šešire, I-love-majice i razmazi divnom, šljunčastom plažom u srcu mjesta. Fjaka, kako to volimo nazvati, odiše u svakom čošku gradića. Iako je situacija s koronom zeznula i sezonu, turista ima. Na svakom koraku, Novalja priča nekim od svjetskih jezika. U Novalji se valja i okupati i početi riješavati – križaljke! Čvrsto smo obećali kako ćemo ovaj godišnji otkačiti sve loše, mozak izvući na sunčanje i posvetiti se – sebi i svom mentalnom zdravlju. Da baš ne zahrđamo, pripremili smo novi broj Skandija vodeći se idejom kako ćemo do kraja godišnjeg cijelog zajednički ispuniti na kavi ili kupanjcu. Vrijeme je bilo za prvu križaljku, ali tek nakon skakanja u more! Čim sam papkom dotaknula more, u glavi je zasvirala Dite od klape Libar, i to stih držin dah i u momentu roni tilo poput riba, tamo nađen mira… jer me more uvik spasi, život krade, more vrati. To je taj osjećaj slobodne, mira. Osjećaj otpuštanja svega, iz glave, srca i misli.
Nakon kave i doručka, potežemo sve do vrha otoka, malog mjesta Lun oko kojeg su se povijesno uvijek lomila koplja. Od vladavine Petra Krešimira pa sve do ranih ’90-ih, Lun, iako teritorijalno na Pagu, pripadao je – otoku Rabu. Ipak, Lun je danas jedinstveno mjesto na otoku Pagu i šire, poznato po maslinicima koji ga okružuju. Gotovo 80.000 stabala maslina, od kojih je preko 1500 divljih, čija je širina debla i do 80 cm a u vis idu čak i do 8 m. Kakvu botaničku vrijednost krije kažiprst Paga, kako tepaju izgledu Luna! Nadprosječne masline neobičnog izgleda, posebne kakvoće i divnih mirisa, zaštićene su i proglašene posebnim rezervatom. Dok obilazimo masline, pokušavamo uraditi selfije s nefotogenično nadprosječno velikim maslinama, nebo se mršti. Kreće grmljavina i kiša. Spremamo fotiće i pravac niz brdo – Tovarnele, sjever sjevera Paga. Promrzli i pokisli bježimo u jedini (valjda) kafić. Osim uobičajenog korijandulističnog napitka, na stol stavljamo i naš Skandi.
U kategoriju ”jedini put kad smo došli na vrijeme, osim vjenčanja”, ulazi i pravi termin rezervacije smještaja u naselju Mandre. Sunce se sramežljivo probijalo kroz oblake, ali Mandre nas je već na početku razmazilo… plaža ispod kuće, šum valova, miris kave, šušur domaćih i turista dovoljno glasan da te odmah lansira u obilazak i kupanje u toliko bistro more da si nekako pravdaš strah od vlastite sjene koju vidiš u dubini. I zalazak – o kakav zalazak sunca!
Odmah ujutro, vremenska prognoza nam se, ne nasmijala, već narugala u facu. Pljusak, grmljavina i hladnoća dali su nam do znanja da – ako smo imali neke planove, više ih nemamo. Umotana kao palačinka u ogromnu deku, prihvatila sam svoj nadraži izazov: lezi i ne radi ništa kad ti je Bog dragi dao. U prijevodu, filmovi se neće sami pogledati. Prvi na redu Stepfordske supruge. Do kraja dana, ostalo je obići grad Pag natopljen kišom, opet se smrznuti na jednoj od kava, rješavati križaljku čekajući da kiša prođe i u toplini apartmana pogledati još par dobrih filmova.
Neposredno iznad Paškog zaljeva nalazi se vrh Paga na svega 348 mnv i krase ga ostaci nekadašnje kapelice posvećene svetom Vidu iz 14. stoljeća. Do vrha stižemo za nekih sat vremena strpljivo se verući preko kamenja. Osim neumornih skakavaca, u daljini nam društvo prave stranci koji nas prate u stopu – u sandalama, obučeni kao da su se sad ustali s kave, vjerojatno bez vode. Srećom, sunce ni danas nije baš jako, više se sakrivalo iza oblaka i činilo uspon lakšim. Na vrh stižemo u isto vrijeme kad i još jedna ekipa stranaca iz drugog smjera, opet u simpatičnoj ljetnoj obući. Vrijeme je za tisuću i jednu fotku! Tek sad vidim… Pag u punini, fantastičan, neobičan, divlji i pitom u isto vrijeme, oslikan suhozidima nekoć važnim za stočarstvo i zaštitu od vjetra, zarobljen morem i slobodan ljepotom. Pagovit – takav bih mu epitet dodjelila; mediteranski, magična običnost u raznolikosti. Upisujemo se u knjigu i gibamo.
Pag smo rano ujutro po drugi put prošetali uzduž i poprijeko. Trebalo je na memorijsku sačuvati sve predivne kadrove grada čiji korijeni sežu još u dobu Antike. Bogat kulturno-povijesnom baštinom, uklesan u kamenu i arhitektonski posložen tako da je uvijek prozračan i suncu na oku, Pag još uvijek za svoj dan grada čuva datum iz davne 1244., dobivanje Bule kralja Bele IV. kojom je gradu Pagu darovao status Slobodnog kraljevskog grada. Pag je na oko tipičan dalmatinski otok, zgužvanih kala, nešto zelenila, širokih trgova, no u njegovoj nutrini krije se toliko blago naše zemlje, a i sami domaćini su nam posvjedočili – sol je nekada bila bijelo zlato. Zbog svog geografskog položaja, Pag je pogodan za proizvodnju soli a prvi pisani podaci svjedočke da je proizvodnja krenula još 999. godine. U doba Mletačke Dalmacije, Venecija je ukinula sve solane osim paške koja je zadržala svoju proizvodnju, a jedan od podataka čak govori kako su za plaćanje uveli priznanicu u protuvrijednosti soli. U srcu grada, danas je otvorena Stalna izložba solarstva, u prostoru bivšeg skladišta (nekoć ih je bilo 9). Ulazak u skladište, mirisom i svježinom vraća u neka minula doba Dalmacije, čak i nas koje ta minula doba možda ne znamo ni razumijeti. Kako se bere sol, kada se vrši berba, kvaliteta soli, čitav niz originalnih ili rekonstruiranih alata vezanih za proizvodnju i branje soli, a u drugom dijelu originalnog skladišta soli nalazi se i mlin iz 1950. godine te je prikazan i transport soli. Iako težak i mukotrpan posao, branje soli uvijek se vršilo ručno i bilo je na ponos stanovnicima Paga. Obići Muzej soli i doživjeti vremenplov stoljeća, vrijedi svake sekunde!
Na uličnim štandovima zapazili smo pašku čipku, barem smo mislili da jesmo, dok nam domaćini nisu objasnili što je točno paška čipka ili paški teg, jedna od najcjenjenijih i najljepših čipki na svijetu čija je izrada zabilježena već polovicom 15. stoljeća, a uvrštena na listu Hrvatske i UNESCOve kulturne baštine. I natuknuli nam da obavezno navratimo uvečer kada čipkarice šiju pašku čipku pred vratima svojih kuća.
Iduća točka – Paška vrata! Bez riječi se vučem do vrha i promatram ništavilo. Kako da ti opišem, dočaram, prenesem? Ničeg nema, ali baš ničeg. Boje su obične, blage, beživotne. Kopno dira nebo na neki čudan, magičan način… a sa strana se strovaljuje u beskrajno plavo, živo, vedro more. Možda ti fotografije ispričaju više? U daljini, preko puta pustinje se nazire plaža Beritnica (Beriknica). Tamo ćemo odmah.
Do plaže se voziš skoro cijelim otokom. Zaobiđeš Pag, pa malo pravca, pa nekog niskog raslinja, krša, kamenjara, pa odjednom nekakva trstika ti mlati u retrovizor dok se voziš uskom uličicom kroz Casku i onda puff… golet, kamenjara i nova pustinja. Bez riječi se vozimo čekajući ne bi li kakav dućan iskočio da uzmemo neko osvježenje. Šipak, šibaj naprijed do Kustića. Na ulazu u selo dočekuju nas kipovi ovaca i suhozidi, suhozidi, suhozidizidizidi… gdje god pogledaš.
Do plaže nam ostaje još koji kilometar… hodanja dijelom staze popularno nazvane Life of Mars. Trebam li išta dodati? Od pitome zelene travurine do koljena, do prekrasnih, praznih, pustih prizora kojih se ne bi posramile ni Zvjezdane staze. Po putu opet srećemo strance (pogađate, u sandalama, japankama, bosi…) koji se nonšalantno prošetavaju. Nakon svake pustinje na Pagu, dolazi njezino veličanstvo – plaža, ovaj put – najljepša paška – Beritnica (ili Beriknica, kako domaći kažu). Adio brige, adio pameti. Buć. Pljus. U glavi opet… ”Dođi moru, tu kraj sika. Odmori glavu, more ne pita. Pa udahni i bez briga, budi dite, to ti triba.” E baš, to mi triba, smijem se i smijem se moru, more se meni smije. Tu san pravo dite, tu san ja; cila, sritna.
Da mi je netko jednom rekao da ću se ustati kako bih fotografirala ptice… mo’š mislit. Je, dogodilo se, doduše ne tako rano ujutro kakav je bio plan. Opremljeni kao da ćemo na safari turu, uz instrukcije lokalaca stigli smo u Kolansko blato – mediteransku močvaru i ornitološki rezervat u kojem je zabilježeno preko 160 ptičjih vrsta. Dalekozor u jednu, fotić u drugu i idemo. Provlačimo se, šuljamo, pokušavamo otkriti i fotkati što više. Lokalac kojeg je zanimalo što radimo, savjetuje nas gdje je možda najbolje otići iako mu se ne čini da ćemo toliko toga vidjeti. Bio je u pravu, nismo se baš usrećili. Ptice koje smo vidjeli (i koje, nažalost, ne znamo prepoznati) bili su dobar vjetar u leđa da ustrajemo u učenju i ponovimo ptičarenje kod kuće.
Dan je trebalo završiti na drugom kraju Paga, gdje se navodno nadnaravno dodiraje s našim, ljudskim, realnim. O Paškom trokutu sam pročitala sve što sam pronašla, toliko sam se zaljubila u neobjašnjvu trokutastu pojavu, neobične dimenzije i svojstava da sam… zaboravila pratiti cestu i završili smo – Bogu iza nogu, tik do mora, na trajketnom pristaništu Žigljen. Rikverc i gibaj se, traži pravi put koji je – gle čuda, opet negdje na pola pustinje prema Marsovoj stazi. Živote. Kad je Marko vidio koliko nas makadama čeka do početne točke, poželio je da ga sami marsovci, vanzemaljci, tko god, dočeka na tom trokutu. Lekciju vožnje po makadamu smo usavršili, pa ovaj put idemo tempom mic po mic. Bolje paničariti sada, nego u automehaničara. Dok smo se mi dovukli, izvukli iz auta, putem sreli jednu (čudnu) ženu, krenuli lagano prateći markacije… sunce je polako tonulo u more, a oko nas mrtva tišina. Ničeg. Boje su nestvarne, roze, žute, narančaste, jarko crvene. Koliko god puta namještam kameru, niti jedna fotka ne može prenijeti ono što oči vide. Na pola puta, ipak odustajemo i vraćamo se prema autu. Marko ne propušta priliku za ismijati moju fascinaciju mističnim trokutom. Znaš kako, garant jesu zalutali marsovci i puf, došli tu na Pag. Kad su vidjeli gdje su izašli, rekli ”ovo nam je kao iza kuće” i otišli – Markova teorija. Dame i gospodo ufolozi, zovite ovog stručnjaka.
Ovaj godišnji traje vječnost, zar ne? Rano ujutro napuštamo Pag. Pozdravljamo se praveći još stotinjak istih fotografija sunca, mora i kamena, kao da nam nije bilo dosta i pičimo za Nin, prvi hrvatski kraljevski grad nastao na pješčanom sprudu. Rodno mjesto Petra Zoranića, mjesto stolovanja najznačajnijeg ninskog biskupa Grgura (Ninskog). Osim, vjerojatno najpoznatije crkvice sv. Križa, u centru se nalazi i jedan od tri kipa Grgura N. u Lijepoj Našoj.
Nakon razgledavanja mjesta, ispunjavanja križaljke (i dalje!) i kave u domaćoj atmosferi, put nas vodi prema Šibeniku, Drnišu i Otavicama, rodnom mjestu Ivana Meštrovića, velikana hrvatskog kiparstva, arhitekture i književnosti. Uspinjeno se do Mauzeoleja (Crkva Presvetog Otkupitelja), obiteljske grobnice za koju je Meštović dao nacrte (fun fact, koristio je kamen sa Svilaje!). Promatramo, obilazimo, divimo se. Shvaćamo kakvi su velikani, umjetnici, kreativci i intelektualci živjeli na ovim prostorima. Prije koju godinu smo bili u Teslinoj rodnoj kući. Znaš li da su Meštrović i Tesla pisali pisma jedan drugom? Ta pisma se čuvaju Teslinom muzeju (kući). Na moment shvaćamo da iznad nas kruži neka grabežljivica, pa je pokušavamo fotkati (pomozi nam Bože ove pameti!).
Do kuće je ostalo… još malo. Vučemo se preko Maovica, stajemo fotkati konje, krave, ptice. Spuštamo se u Vrliku, zrak je već nekako naš, pinku hladniji i svježiji. Tako nam se ne ide kući, kao da nas Pag zove da se vratimo, još malo, samo malo.
– Jesi ti za kavu? – pita me Marko dok se spuštamo prema centru Vrlike.
– Jesam – srce progovara.
Kod Braje uobičajeno nema gužve. Sjedamo u tišini dok promatramo tvrđavu Prozor iznad nas. Pogledamo se, znamo što to znači, bit će to još jedan izlet, nekad, uskoro. Do tad, ostalo je riješiti još samo jednu križaljku i gotovi smo, u Potravlju kod naših nas čeka Mokka.
ps. Oliverovi stihovi zbilja imaju smisla – ća će mi Copacabana, Acapulco i Madrid… jer ova naša lipa, jedina zemlja ima sve. Samo treba otvoriti oči, naoštriti razum, osluškivati i tražiti #ovezemljeblago.