Obiteljska legenda kaže kako je Marko povjerovao u priču o skoku u hladnu Neretvu prije žendibe. Još bolje, kako za prošnju Neretvanke treba najprije odveslati Maraton lađa. Rodbina i internet ga spasili, a nebo zapamtilo moju nepodopštinu pa malo nakon ženidbe, Markova baba nam izrecitira plan kako ćemo najbolje ostati vjerni sinjskom identitetu (ne daj Bože izjasniti se kako drugačije). Ostalo mi negdje zapisano, pa prenosim: 1. Moraš rodit u Sinju. Sina, da ne bi bilo zabune. 2.Mali mora ić u franjevačku, nikako drug’čije. 3. Trčat će Alku. Jedan naš mora na to sveto trkalište.

“Al
baba, pa nismo u tradiciji?”

“Šta
koga briga šta nismo, baba će kupit konja.”

Prijestupni dan u veljači bio je posve po guštu. Elem, zaljubih se u taj posve neobičan izraz odmah nakon što smo raspakirali zadnje kofere krajem prošle godine. Zubato sunce guralo se s oblacima, a sinjska pijaca se otimala za svaki komadić sunčanog bloka. Već oko 10 trebalo je zauzeti misto i vikend započeti s dobrim dalmatinskim običajem – kavom. Udomaćili smo se, velim, iako smo o Sinju znali s interneta, nešto od prijatelja i rekla-kazala kanala. Ostalo je još pustiti gradu da nam ispriča o sebi.

Kako biti
Turist u svom gradu?

Nakon kofeinskog buđenja, subotnjih filozofskih rasprava, bračnih što kuhamo danas pripetavanja, zajedno s našom domaćom prijateljicom Ankicom pridružili smo se edukativnoj akciji ‘Turist u svom gradu’ koju je organizirala Turistička zajednica grada Sinja povodom Međunarodnog dana turističkih vodiča. Bolje nije moglo! Očistih fotoaparat i naćulih uši.

Zavjetni žrtvenik

Na ulazu u Arheološku zbirku Franjevačkog samostana dočekao nas je fra Mirko, voditelj zbirke. Našu pažnju zaokupio je vedrim, mirnim glasom i uvodom kako je nastala zbirka samostana davne 1860. godine, istaknuvši najvažniji detalj; prvog dana iskapanja pronađena je glava Heraklova kipa koja je postala simbol cijele zbirke. Daleko poznata Franjevačka gimnazija, ujedno je bila prva gimnazija na hrvatskom jeziku u Dalmaciji koju su vodili fratri. Vrijedni eksponati, numizmatička zbirka, nadgrobne ploče, razni alati, dio rimskih spomenika, kolekcija antičkog stakla i nešto nakita su posloženi kronološki, od kamenog pa sve do srednjovjekovnog kršćanskog doba. Još jedan važan i prekrasan eksponat je kip božice lova Dijane Lucifere.

Odmah do ulaza, najvažniji i najvrijedniji eksponat bez kojeg grad Alkara ne bi imao smisla je zavjetni žrtvenik s oštećenim natpisom Bogu Najboljemu i Najvećemu i dobrom duhu zaštitniku Osinijata Publije Rapidije stjegonoša kohorte…postavi koji svjedoči o nazivu naselja na području sinjske tvrđave Osinium, Osinij iz kojeg je kasnije nastao naziv Vsinj (Sinj).

Na drugom katu pak – kulturna baštino naša, lijepa li si! Očuvani, vrijedni liturgijski predmeti od srebra, iz doba gotike i baroka čiji su autori vječno ostali anonimni dočekuju nas na početku. Par koraka dalje, pogled niti ne može sabrati sve boje, zlatilo, tkanine, drvo. Trnci me prolaze dok zjenicama prebirem po detaljima narodnih nošnji od Knina, Sinja, Vrlike. U duši mi ostade jal, neka sjeta svih godina provedenih u KUD-u Metković. Vidi opanke! Vidi pojas, pregaču, terluke, sadak, aljina! Milina me prođe.

Posjet
samostanu završili smo susretom sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske u crkvi . Potpuno
očuvana, iz 1716. godine kada su časnici i vojnici skupili 80 zlatnih cekina i
dali izraditi zlatnu krunu s križem kako bi okrunili sliku Gospe od Milosti kao
zahvalu za pomoć u čudesnoj obrani i oslobođenju Sinja.

Muzej Sinjske Alke

U današnje sretno doba, kada u preporodu Evrope sudjeluje i narod Dalmacije, ne bi se smjelo dogoditi da u Sinjskoj krjini prestane običaj koji narod raspaljuje zanosom i podsjeća ga da je čovjek rođen da bude vojnik i građanin. – iz pisma Alkarskog društva francuskim vlastima, 1809. godine.

Ostadoh
bez teksta nakon što su nam domaćini pustili dio filma o Alki u dvorani. Ma kako li su je dobro ovako snimili, ma
odakle sav taj ponos, taj prkos, taj neraspadljivi zanos Alkom?
U društvu
drage Monike smo obišli postavu muzeja razvezavši se kako bogatu domovinu i
tradiciju imamo. Ne samo Sinj, svaki
grad i selo imaju svoju priču. Samo je važno prepoznati je i držati živom,
generacijama na znanje.

Savršenstvo.

Alkari,
alkarski momci, oružje, koračnica, odore, konjička oprema, karte… muzej ti
priča, svi njegovi zidovi pričaju, svaka njegova staklena stijenka u kojoj su
utkani stihovi zbori, ladice po kojima prebireš prošlost, imena slavodobitnika
koja se ne zaboravljaju, alka, bara, čoja,izmjenjuju se boje, zvukovi, zastave! Napuniš se svih 304. godine postojanja
Alke. Moraš barem jednom bit na Alki,
moraš,
kazuju mi, Ovo ti je sve ništa
naspram kad čuješ fanfare, vojvodu i završnu:
 Hvala,
vojvodo!

Primam
na znanje, krstit ćemo se Alkom još
ove godine!

Pogled s Kamička

U Sinju je sve na domak ruke pješke; odeš u dućan, izvedeš psa na trening, sjedneš na kavu, svratiš po nešto sitnog građevinskog materijala, spustiš se u park, na Kamičku opališ koju fotku i volia! Dok kažeš keks, već si kući i imaš još pola dana. Na Kamičku sam često s Mokkom. Odradimo šetnjicu, povirimo na tvrđavu, nauživamo se dobrih kadrova i gotovo uvijek dobijem neku inspiraciju za pisanje. Završetak vodičke ture je upravio bio tu, na tvrđavi i simbolu Sinja sagrađenom 1712. godine. Na Kamičku se nalazi i kula koja je služila kao promatračnica, a na vrhu nje je brončano zvono ukrašeno ornamentima i reljefima Gospe Karmelske s Djetetom u naručju, Sveti Kristofor, Raselo i Sveti Juraj ubija zmaja. Na vrhu zvona je natpis Od groma i zla vremena, oslobodi nas Gospodine, kao narodno vjerovanje da zvonjava zvona rastjeruje oblake i tuču.

Dvije zanimljive
činjenice naučih; sat je mehanički i navija se svaki dan i … sat je stariji od
engleskog Big Bena!

Prekrasna dvosatna šetnja doista je ispunila sva očekivanja, a zadovoljna lica građana koji su se odvažili biti turisti u svom gradu bili su prava ocjena vodičima. Zahvalna i sretna na toploj i prijateljskoj dobrodošlici, okinuh još koju fotkicu sad već pustog grada u ranim popodnevnim satima. Sinj iznenađuje u sitnicama, ne trpi prišu, živi komotno i prkosno. Svega tu ima, grlatog karaktera pak najviše. I neka ima! Sve ostalo bilo bi posve obično.

Ipak, u našoj familiji, nit’ smo lađari nit’ alkari. Nekako nas tradicija naših velikih mjesta na arheološkoj i kulturološkoj mapi zaobišla. Ostaje nam samo učiti, pamtiti i prenositi. Pa tko zna, možda baba stvarno kupi konja i mi ponosno budemo gledali trku našeg prvog alkara.

Hvala ti Domovino!