Točno se sjećam te večeri. Pola razrušenog stana čekalo je nastavak renovacije, a ostatak je bio pretrpan važnim i onim manje važnim stvarima. Sjedila sam na krevetu, okružena trenutnim prioritetima; laptop, tanjur s hranom (vjerojatno je bio sendvič u pitanju) i dupkom ispisanom bilježnicom koju sam, valjda, od ljeta vukla sa sobom. Godinu prije, baš u istom jesenskom razdoblju sam u gorljivom ludilu i elanu prkosa za svaki udarac iracionalnog i strašljivog u sebi rekla da niti jedan dan više ne smije propasti. Nakon što se mala ja uspjela izvući iz tog vrtloga agorafobije i napokon zakoračiti van kuće, u naletu kreativnosti sam dodala i nastavak; ni jedan pedalj ove zemlje ne smije propasti zbog nas, ni jedna prilika dobrote ne smije proći mimo nas niti ijedan kukavičluk upasti u (našu) misiju. U toj bilježnici, stotinjak puta sam ispisala i prekrižila ideju #ovezemljeblago.
Sreća i ponos, zastava zahvale je stigla na vrh, ravno 300 dana od pobjede nad agorafobijom!
Najveće sitnice iz 2019.
Korijandulica.
Trebala se zvati Naturamente. Desetežo je bio drugi pokušaj, kad sam napokon shvatila da iako je genijalno koristiti staru splitsku riječ ”pomalo” koju smo (mi) dalmatinci savršeno – savladali, taj ž kvari svaki kreativni izričaj. Ma kako #destežoferije zvučale jako pitko. Skoro sam u neodlučnosti web nazvala Evala, računajući valjda da bi se to gotovo idilično uklapalo u momente sporog interneta i otvaranja stranice. Kolajna je bila u favoritima uz Gracijožu i Lumetu. Što god bih na kraju natipkala, tako bih brže bolje izbrisala. Ništa mi nije prijalo ni uhu ni srcu. Par puta sam se krišom vraćala na staru splitsku riječ korijandoli – šareni konfetići koji se bacaju na proslavama, posebno po mladencima i izgovarala je na glas. Bila je zvonka, poetična i vedra, pogotovo kad bih je par puta za redom brzo izgovorila, petljajući si jezik. Tu noć rodila se Korijandulica. Duga svega kreativne ponoćne britkosti i teška par klikova nakon kojih me uhvatila panika. Na pola izmišljena riječ s čvrsto uglavljenim temeljima u radost koja prati druge.
– Stvarno ćeš pisati? – pitala me tek rođena Korijandulica umotana u ništa; u bijelu pozadinu bez naslovne fotografije.
– Stvarno hoću, ali ti ne mogu obećati publiku, ni slavu. Jedino što ti mogu dati je avanturu i zeru ovog smisla za pretočiti misli u riječi. – rekoh joj.
#ovezemljeblago dobilo je cijeli pravac simpatično nazvan korijandulizam.
Mosor, drugi put.
Obična šetnja.
Izgleda dobro?
Zimski uspon na Kamešnicu.
Korijandulica obilazi planine, zapisuje priče o neobičnim ljudima i talentima, čuva tradiciju i u svojoj nutrini je autentična – bez filtera, izbrušenih fotografija i namještenih osmjeha. I nikada nije trebala biti samo još jedan blog o planinarenju, vrhovima i savjetima za postizanje kondicije. Moja Korijandulica je sasvim obično, nježno biće koje najprije uživa i zahvaljuje Bogu na prirodi i ljepoti naše domovine. Korijandulica je i svatko od vas koji čitate, tražite inspiraciju ili samo želite uživati u sredini u kojoj živite. Čak i ako odustanete prije samog vrha poput Korijandulice na Kamešnici ili se preplašite sipara pod nogama pa se spuštate u čučnju ili ne znate prepoznati običnu patku pa se smijete na sav glas i rugate sami sebi – to je ljepota doživljaja i uspomene koje Korijandulica posebno želi sačuvati. U toj običnoj, ljudskoj emociji se svatko pronađe, jer – budimo pošteni – jurcanjem do vrha može većina a i uljepšati fotografije je barem danas vrlo lako. Biti autentičan u današnjem svijetu je popriličan izazov. To je Korijandulica. To si i ti koji se pronađeš u svakom napisanom tekstu.
U bilježnici s početka ovog teksta, ostala je kolajna izleta, maštovitih tema i intervjua koje nikada nisu došle do kraja i postali dio korijandulizma. Tako je valjda trebalo biti, jer da se Korijandulica slijepo držala rasporeda, nikada ne bi imala godinu za pamćenje: neobičnu, blesavu, sretnu i punu doživljaja koji će rijetki imati priliku iskusiti. Kao da se uslišao jedan što želim biti kad odrastem monolog : Pisac, valjda? Novinar dobrih vijesti? Putopisac možda? Sakupljač biografija? Kaže li se to možda – biograf? Sakupljač uspomena? Organizator emocija? Tragač prošlosti? Istraživač zakopanih riječi?
U folderima se nakrcalo tisuće fotografija, dragih i običnih. Nesavršenih, neobrađenih, nakrivljenih, tamnih – za svaku ti mogu ispričati kako je nastala.
Čak i kad ne ide, kad se boriš s vlastitim strahovima, koljenima, visinom i kad doživiš drugi napadaj panike u pola sata – trebaš se najprije dobro isplakati, naljutiti i zaprndecati naprijed makar sve otišlo u bananu. I tek kasnije shvatiti da postoji zabilježen taj moment.
Ne sramim se toga.
Nemoj mi zamjeriti što neću nabrojiti njene ”uspjehe” u prvoj godini, istipkati sva mjesta gdje je gojzericama kročila ili se osvrnuti na brojke i statistiku. To bi valjda trebalo reći koliko je Korijandulica bila uspješna ili se isplatila, ali neću. Znaš li zašto? Jer sam ja sretna sa svakom napisanom riječi, svakom fotografijom i svakim pedljom ove zemlje. Meni, Korijandulici u meni, je to najvažnije.
Ni jedna brojka mi ne može zamijeniti stisak ruke barba Zigija, Monikino bravo, Ankicino ‘nemam riječi’ pohvalu; Stankicino, Ivanino, Marijino srce u inboksu, sestrino ”čitam te”, Ivinu poruku ”poslala sam turističkoj da pročitaju!”, ljude koje je moja Alka dirnula i ljude koji su se pronašli u nekim rečenicama i dijelili ih dalje – a upoznali smo se taman dok je Korijandulica odrastala.
Neke od njih je baš Korijandulica donijela u moj život.
Neki su Korijandulicu nosili sa sobom.
Ništa mi ne može ukrasti osjećaj istinske sreće, pravih korijandula u dragim matinejama života; svekrvin zagrljaj na tekst o čuvaricama cetinske tradicije i Markov pogled nakon svakog objavljenog članka, isti onaj u kojeg sam se i zaljubila.
Za takve životne trenutke pišem. I baš za takve trenutke Korijandulica postoji.
Korijandulice moja, sretno ti u novim godišnjim dobima! Baš takva mi trebaš, da rasturimo ovo umjetno doba, plastična razumijevanja, ishitrene odluke i originalne kopije svega što se životnim zove. Budi mi slobodna, slobodna od čekanja, strahova i padova. Jer naučile smo te lekcije; ako padaš – bacaj se nazad – uvijek ima netko tko ti čuva leđa.
On, veći od svake planine.
Sretan ti, korijandulističan, veliki, prvi krug velikih događaja, velikih ljudi i malih očekivanja!