Ako bi se dijelile nagrade za toponime u Hrvatskoj, Cetinskom kraju bi pripala većina. Ako budeš u prolazu, navrati u Glavice, Otok ili Panj, prođi Zečevim prolazom, Žankovom glavicom ili kroz Ćosin potok (ulicu, ne potok). Danas te vodim na Visoku pored Sinja.
Kada dođeš u Sinj, u nepisanom pravilu sve ti je s ruke. Osim šetnje i otkrivanja povijesne baštine grada, užitak je zaputiti se van centra i iz sela Radošić krenuti markiranom stazom do vrha Visoka. Jednu šetnjicu s kavom u termosici smo i mi odradili, prepustivši se oštrom zraku i umirujućoj prirodi. Sa svega 892 m, nazvala bih je prekrasnim vidikovcem s kojeg se pruža pogled na Sinj, sinjsko polje i otkud u punini možeš promatrati Kamešnicu, Dinaru i Svilaju iz čijeg je jugiostočnog rebra Visoka izrasla. Svake godine sredinom rujna, domaći hodočaste Križu postavljenom na vrhu kao zavjet i znak vjernosti. Do gore dakle može i staro i mlado, s ruksakom preko ramena, užinom, kavom pa i žesticom, za uzdravlje svakom koraku puta.
Ozarena lica, sretni i zadihani, nakon što smo prošibali pored vodospreme i optimistično izjavili da smo na pola puta, nastavljamo oštrim usponom uz Karlovu gredu i stižmo do livade tik ispod vrha. Duboko dolje, pogledom trčimo po krovovima kuća, prebiremo po livadama sinjskog polja i trpamo u grudni koš svaki pedalj nebeskog plavetnila. Divno je, mirno i bogato motivima koji u tren vraćaju u djetinjstvo, trku oko kuće i vječnu igru istraživača i skrivača. Pretakanje uspomena produžava našu kratku pauzu, pa hvatamo ritam i nastavljamo koračati. Srećemo i ekipu domaćih kojima je Visoka svojevrsna staza za odrađivanje treninga, a drugi uživaju u branju ljekovite kadulje i vriska. Pozdravljamo se, a kako me uvijek kopka što druge privlači gore, put planina, rubova i visina; pitam ih. Kažu odmor, sve brige su tada nebrige, gore najbolje slušaš svoje misli i gore se napuniš za čitav tjedan. Naša je, ta kome ćemo nego svome?, smije se jedna gospođa.
Na vrhu je drugačije, kao da se nebo pretvorilo u ogledalo raskošne plave boje. Čak su se i vrhovi Kamešnice nježno stapali u krila neba. S druge strane, pogled prema dicmanjskoj dolini vodi pravac okom prema moru. Može li bolje, pitomije? Na vrhu, zavjetni križ koji je nanovo podignut nakon oluje prije gotovo pola stoljeća, dominira i umiruje. Tu se dakle odmara i drži viteški grad na dlanu. Tu je ono ‘s ruke’, ljepota koju često u svakodnevici ne primjećujemo. Ponekad je smatramo običnom, jednostavnom i baš zato bježimo daleko, veselimo se tuđoj baštini, a gle mi s kućnog prozora Visoku pozdravljamo svaki dan.
Visoka nije toliko visoka, skromna je i pravi je paket dobrodošlice za sve uzraste, početnike ali i sve koji žele ocijeniti kondiciju pentranja i trčanja po planinama. Tamo čuješ svoje misli glasnije. Gore te zanos zaogrne. Možda zbog blizine neba, sukna kamenog križa, obrisa brda i udolina ili samog pogleda na naš kraj marljivih ljudi? Ne znam što je točno od toga, trebaš doći i otkriti sam.