Na svaki znak trube, Josip Joko Runje, sklonit će se na lijevu stranu trkališta i svu pažnju, pa i da s neba kugle padaju, držat će na obruč koji Sinju znači sve – alku. Do duše, pa i da padnu kugle ili da Joki dvaput zavežu traku preko očiju, on će uvijek znati u šta je alkar pogodio.

Punih trideset i devet godina, svestrani Josip Joko Runje je dio Sinjske alke. San dječaka iz Karakašice svake godine oživi kada se u srpnju postave palke i naspe pijesak, a on ulaštenih cipela, mirišljave i strogo opeglane odjeće stane ispod konopa i alke. Bolje rečeno, kad se za koji dan alka postavi na visinu 322 centimetra od sredine obruča do zemlje, oči svjetine pratit će alkare koji u galopiraju ispod nje. A kad se obruč sjuri do jabuke koplja, Joko će zagrmiti u šta je vitez – kako ih od milja zove, pogodio. Mijenjale su se palke, vojvode i alkari, dolazila su neka druga dica i generacije uzvikivati preko ograde tik do trkališta, ali Josip Joko Runje, namještač alke, je svih godina – isti.

Najprije će mi ispričati zgodu kako je postao namještač. Sad pokojni, a tadašnji namještač Jagnjić govorio bi da dok ”zovu drugog alkara u trk, konop još nije dignut” pa je pukao, ne konop već on i tražio drugog namještača alke. Drito imenom Joku da dođe uvest reda i pomoć dizat’ alku kako spada.

”To popodne kako sam doša’ na trkalište, tako sam i osta. Sad već punih 33 godine namještam alku” kazat će Josip Runje, u svim krugovima poznatiji kao Joža ili Joko, dok ispijamo kavu u sred gradske vreve. Sve je spremno za najveći događaj godine u Sinju. Dok je sinjsko ljeto nikad bogatije događajima, na alkarskom trkalištu sve ide ko po špagi. Njegova dužnost je namjestiti alku tako da svim kandidatima i budućim alkarima bude jednaka i mirna. Tako mora i biti, naglašava Joko koji svoju alkarsku biografiju puni uspomenama i doživljajima. Ako se vratimo unatrag, britko i s velikim poštovanjem nabrojit će mi sve namještače alke i njihove pomoćnike od 1946.; Pavić i Vasilj, drugi Pavić i Kovačević, Jagnjić i – on kojeg krasi najdugovječnija titula namještača alke.

Neće mi to odmah reći, no svaka bora mu se ponosi godinama provedenim na trkalištu. Zanosno i pomalo nostalgično, podižući ruku u zrak, reći će kako je prvo ikad što je kao namještač izgovorio – u jedan. Onima koji alku ne poznaju (čak i onima koji je dobro poznaju), taj punat se čini toliko sitan, gotovo neprimjetan. No Joko kaže, da je bolje u jedan nego u ništa ili kad promaše. Na kraju, nekad se znalo dogoditi da se alka dobiva sa tek pet punata. S tim kao da smo otvorili alkarski album ili kovčeg. Baš me zanimalo pamti li ono kad je nevrijeme odnilo trkalište? Naravno da pamti tu ’75.! Iako mu je bilo svega dvadeset i kusur godina, sjeća se tog dana. No mudro će reći – nasuli su ga opet i igra se nastavlja. Tako je to u životu. A da se igra zbilja nastavlja, a vrijeme gazi, dok iz istog onog albuma pažljivo vadi isječke Joko na čas stane, ni sam valjda ne vjerujući što će mi upravo reći.

”Palka je nekad bilo puno više. Bile su drvene, puntižele kako mi kažemo i bile su visoke. Kad bi došli na trkalište, momci su uvijek uzimali čičke i bacali u kosu ženskima. To je bio taj đir. A Kovačević…”, kroz smijeh će ”e on je imao 3 metra dug štap pa bi ”gonja” svakog tko bi prolazio oko njega, kao da ne smeta”.

A što bi smetali? Red se zna, ponovit će Joko, ali mi potiho reći da on pusti da se prođe. Nema ljepšeg osjećaja nego vidjeti djecu kako ispreskaču palke pa se vrzmaju s jedne na drugu stranu, u nadi kako će im se sve ovo blago baštine nekako urezati u sjećanje. A koliko mu je drago što su oni dio prova, reći će kako svaki dan natrpa dicu u auto i pravac na hipodrom prije početka. Svi moraju slušati, nositi koplja, pomagati. Nikad ne znaš u kome se od njih krije budući alkar… ili namještač alke. Tu će mi Joko odati tajnu; u djetinjstvu kojeg je proveo u Karakašici omiljena igra bila je dakako – alka.

”Od šeste godine smo trkali alku, u prašini, po zemlji, samo daj! Posjeli bi se na magare, trči i gađaj sridu. Uvijek sam nekako bio alajčauš.”, radosno će ”Pitao sam se, Bože moj, ‘oću li ja ikad stvarno postati alkar? Ma namištat alku! Eto to sam naviše htio!”

Njegov zanos dok mi prepričava stranice iz djetinjstva čine se obojani svjetlucavom prašinom koja ostaje nakon što proleti konj. Tu će mi pak ponosno reći kako je baš rođen u jaslama, između konja i krava! Konji su uvijek bili dio tradicije, tako je njegov stric svojevremeno držao najbolje konje u ovom kraju. Sve do ’62. godine bi s karom išao do rere, pa gonio za Split. To su djelići slagalice koji se tako lijepo slažu u ovo što alka i konji danas znače Joki.

”Alka mi znači sve. Nema druge riči kojom to mogu opisati. Zar bi moga bit tu di jesan tolike godine a da to ne volim?”, reći će pažljivo da ne bih još koju emociju upisala u bilježnicu. Pogledam ga još jednom i čekam…

”Ali najdraža je srida! Pa kad je onako, junački, namjerno rastegnem ”u sriduuuuu” – zarumeni se Jokino lice, a grudi kao da mu narastu preko ramena pa sve do obraza. Ipak, srida je srida! Tko bi sad narodu objasnio zašto je to baš tako? Sa svakim vitezom, kako ih Joko od milja naziva, se raduje kad odnese sridu. Tvrdi da nikad nema favorita, ali i da uvijek zna tko će dobiti Alku. Tu sam lijepo nasjela.

”Ma kako to?”

”Ni prva ni zadnja. Uvik to novinari pitaju. Ko će?”, drži me u neznanju ”Pa onaj ko ima najviše punata, jel tako?”

A baš sam se ponadala nekoj ekskluzivi! Ništa od toga, objasnit će mi, Alku (i Baru i Čoju) odnit će onaj tko bude imao taj dan – baš dobar dan. Ono, po naški dobar; ustao se na pravu nogu, krenulo mu sve dobro, konj se ustao na sve četiri i tako. Za dobiti Alku čini mi se više je potrebno od oka sokolova i čvrste desnice. Prevrtimo tako cijelo jedno poglavlje alkarskih zgoda i nezgoda, a Joko ih pamti. Svašta se znalo dogoditi, od biserja, nestašluka pa do ozbiljnih nezgoda i događaja. Sve se to strpa oko kulisa alke, ali oni smiješni uvijek izađu na sunce i ostanu urezani. Primjerice kad je ’50-ih godina jedan visoki dužnosnik bio u posjetu – provama, a tadašnji vojvoda je u šali pozvao pobjednika prova kojemu je, ne znajući za visokog gosta, to bilo smiješno – tko je vidio pobjednika prova? Iako je vojvoda zapovijedio, vitez je nečasno odbio, po domaći s ”neću”. Kad je ađutant izvijestio da ovaj stvarno neće doć, vojvoda je mrtav-hladan izgovorio ”Uzmi sablju i osici mu glavu”.

Bilo je svačeg nečeg u alki. Kakvo bi to ljeto i prove bile bez pancete, poma i gemišta?, pita se Joko. Družilo se, pjevalo, veselilo! Nije da danas nije tako, pomno će, ali mlađi su drugačiji! Poštuju, odrađuju, vrijedni su, imaju mota što bi se reklo u narodu, ali ja se ne mogu oteti dojmu nostalgije s kojim Joko priča. U tom brkatom čovjeku kao da su se godine zbile u dlanove kojima podiže štap, i sa svakim idućim galopom konja i zvukom udarca koplja od obruč, stisnu se još jače – ne bi li ih pokušao zadržati. Prošlo je tek nekoliko godina, no sva živost i radost obasjat će nas kad pitam – koja Alka mu je najdraža?

”Tristota!”, zagrmi pa nastavi ”Posebna, neopisiva. Kad su trkalištem prošle povijesne postrojbe cijele Hrvatske… pa ima da ti srce stane! Bara, Čoja se po prvi put prenosila na televiziji, zatim Alka. Ljudi, pa cili grad,a tek vidit pune palke tada! Nešto što se ne može tako lako zaboraviti. Divota jedna!”

A tek onda izreći ”u sridu”? Joko zatreperi, ništa ne kaže. Pa šta ima u toj sridi tako? Da ne budemo previše nostalgični, ispričat će mi kako je srida sad već dio različitih manifestacija na kojima ponekad sudjeluje. Dogodilo se tako na koncertu Mate Bulića u Trilju da je publika jedva dočekala vidjeti ”svog Joku” i za zabavu čuti ”alkar Mate Bulić.. u sriduuuu!”. Teško žabu u vodu natjerati, pa se tako sride u Joke dijele šakom i kapom, prijateljima, poznanicima, djeci.. ma svima koji ga to zatraže! A Joku – traže svi, zovu ga, javljaju se, pitaju jel ima gemišta, di je, šta je kud je… a njemu srce raste.

Još više naraste kad upitam što je s kopljima koje je na čas spomenuo? Tu se ne dam prevariti, pišem točno kako kaže: 417 ručno rađenih dječjih koplja od 1990. godine, a tu još treba dodati i 22 koplja za Brnašku (dječju) alku krajem kolovoza! Upijam svaku riječ i vidim kako mu se zjenice stišću na brojke koje mi kazuje pa će mi reći još jednu tajnu: u gepeku uvik iman neko koplje. Sve to razdilin dici, neka im. Iako ne namješta alke za dječje trke, kaže da ga najviše obraduje kad pokloni koplje pa sutradan malca vidi na palkama.

''Nosio sam pršut prije koji dan čoviku. Ćaća namistija malom drvo i konop, kaže mi da mu namistin alku. Ma di neću! Slikali se tako s alkom. Jučer ga vidin, doša na prove i viče mi, javlja se. Pitan ga u šta je pogodija?  A on će iz sveg grla: u sriduuuuuuu! Ma gušt ti je to!''

Najveći gušt, Joko će opet proživjeti ovaj vikend kada će uz bok trkališta stati Mišo, njegov sin i pomoćnik. Alka je ovih 307. godina svašta donijela, no nikada u povijesti se nije dogodilo da ćaća i sin brinu i donose sud o puntima. Velika je to čast, ponos i ljubav prema tradiciji.

”To ti je ka da sam se ponovo rodija! Ma evo, sutra da umrem ne bi mi bilo ža. Dočeka sam to na 303. Alku! Veliko je i posebno,a osjećaj je prelip. Pa neka se piše povijest, kako je tadašnji vojvoda rekao!” kaže i dodaje mi kako žena brine o svemu: posloži, sredi, narikta. No sad su svi već u obitelji navikli na njihove ljetne obaveze i na Jokine druge hobije. Uz namještanje alke i izradu koplja, Joko voli fotografirati i snimati, pa je tako vlasnik ogromne kolekcije prizora iz Cetinskog kraja.

Nekad su alke sa štipaljkom težile 34 dkg i bile su blago ispupčene. Popravljale su se, ravnala se izbočina, a tek nedavno su stigle lakše i ravnije alke. Jedna je uvijek u rezervi a tri se gađaju, odnose i podižu… gotovo svake dvije minute. Toliko otprilike traje svaki Jokin nastup, a da on ne bi bio jednostavan, pobrinuo se i Joko koji će i ove godine pozdraviti svoje prijatelje diljem Lijepe Naše – tako što će povući i zagladiti brk. Tek simboličan potez razveselit će svih koji svake godine imaju privilegiju uživo biti dio – još jednog traga povijesti, pa makar on bio satkan u pokretima prstiju.

O Alki su napisali svašta; zapise, pjesme, nasnimljeni su kadrovi. Sve je u Sinju u znaku alke. Puno je priča donijela i odnijela Sinjska alka, poput dobre vile koja bdije nad svojim gradom. Iznjedrila je generacije onih koji je vole baš takvu kakva je – na oko jednostavna, a ispod kovanog željeza obruča, ječerme, košulje ili krožeta krije se daleko više. Kako napisati srce naraste duplo? Kako otkriti toplu vodu, a ne preliti hladnu Cetinu na uzavreli pijesak pod aleje kestena?

I preko tipkovnice mi curi vrijeme dok sabirem ovu Jokinu alkarsku biografiju. Uskoro će doći neka druga dica, tragat će o alakrskim pričama i ljudima koji su je sačuvali, ponekad i od sebe samih. Tko zna, možda će nekada biti neke druge palke, možda će od okolnih kamenih kuća nastati bezvremenska pozornica… Tko zna koliko će se dugo čuvati mudrosti u ništa i promašija pa s koljena na koljeno prenositi, pretakati i objašnjavati da ni slučajno ne pomiješaju te prazne punte. I hoće li, ma kako će ovim gradom, ulicama, od Velikog mosta do Petrovca odvazanjati sride… ali onako kako ih Joko kaže, gromoglasno, britko i namjerno otegnuto ”u sriduuuuuuuu”.

Da se čuje, zapamti. I nikada ne otrgne od identiteta ove sredine. Jer srida je, čini mi se, sve. Dobro, i u jedan i u dva se broji, ali od sride se naraste izvan kože, nju se nekako najviše čeka – kao sve lijepo što se čeka u životu ili što tek ima doći. Za nju dica na palkama najviše izgore, stariji se klade, na njoj se ponekad lome koplja, zbog nje se često i pripetava.

Punti jedne alke, priče iz alkarskog kovčega i albuma ljudi koji je – bez obzira koliko imali godina – žive kao da su još uvijek u snu iz djetinjstva. Takva alka se ne dira, a njeni ljudi se čuvaju dokle god bude zemlje i neba. Pa neka traje, gore netko reče – tako se piše povijest!

Priča je to koju mogu završiti sa : snovi se ipak ostvaruju, zar ne?

Posebno hvala barba Joki na susretu. Od srca sam mu poželjela veličanstvenu 307. alku, njegov 33. nastup i što više srida ove godine, da njegovo junačko srce još više naraste i napuni se svim divotama što su nam povijest i baština ostavile u nasljedstvo. A kad učini svoj poznati pokret rukom kad umiri alku, malkice ću računati da sam nekako postala djelić tog popularnog pozdrava.

Fotografije: Roko Pavlinušić, Nikica Ugrin Radar, FB Sinj