Dok dan završava, nasmijana i vesela družina okuplja se u Alkarskim dvorima dan prije uprizorenja Opsade Sinja 1715. Kulise pašinog čadora s jedne i drveni stol s rekvizitima s druge strane, postavljaju se na budućoj pozornici. Unose se kostimi, šarena svjetla igraju svoj ples sa zidinima nekadašnjih Kvartira, a zvuk i sve jača buka najavljuju ovogodišnji spektak. Jedva čekamo, kažu u glas.
Iako se ne čini tako, za zajedničkim stolom kreće proba čitanja. Svega dva bunta scenarija stoji na krajevima stola koje nitko ne dira. Mirno predvečerje i sumrak paraju rečenice u zraku, a na licima glumaca čita se prkos, inat, strah, ljutnja, tuga, uplašenost. Redatelj Robert Kurbaša ozbiljno ih promatra i dijeli upute. Direktan je i jasan. Glasovi odzvanjaju i čini se da su dvori tijesni, a tek će sutra zbilja postati tijesni kada veći dio ovog prostora zauzme publika. Oni, njih dvadesetak glumačkih zvijezda koji će ponovo izaći na živu pozornicu, zrače sigurnošću i entuzijazmom.
Da je redatelj Rade Perković živ, vjerojatno bi imao još poneki kreativni prijedlog za dodati ili izmijeniti. Vjerojatno bi se ustrčao oko svoje glumačke vojske dajući im još više energije i žara, koje i onako prerasta pozornicu. Upravo je njegova vizija da ovakvu opsežnu i bogatu predstavu treba donijeti na ulicu, među ljude, učinila Opsadu Sinja 1715. povijesno-scenskim spektaklom. To je više od same predstave, a kojom se rijetki, pa i veći gradovi u Hrvatskoj mogu pohvaliti.
Pokojni Rade Perković, bio je dramski umjetnik, intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i dugogodišnji glumac, kreativac, umjetnik, ali i veliki čovjek. Godinama je režirao ovo kazališno djelo. Nakon njegovog zemaljskog odlaska, s poštovanjem, profesionalno, dostojno, ali i s puno emocija zamijenio ga je njegov sin Luka Perković kao producent, dok je redateljsku palicu preuzeo Robert Kurbaša. Namjerno pišem zemaljskog odlaska, jer čini se da je Rade još uvijek duhom prisutan u ovoj družini. Obojici, a posebno Luki je zbilja ovo više od predstave.
”Ovo je za mene posebna čast, zbog svih ovih ljudi, ali i pokojnog oca na čiji će se rođendan izvesti Opsada Sinja po osamnaesti put. Puno je lijepih sjećanja, trenutaka i sretan sam što se ova priča ima priliku nastaviti. Veliko je zadovoljstvo raditi s ovim ljudima, a sam projekt je ogroman korak za našu Kulturnu udrugu Marko Marulić, koju zajedno s predsjednicom Ozanom Ramljak, vodim nakon očeve smrti”, kaže Luka Perković koji kao producent sudjeluje i u dramaturškoj pripremi predstave pa nastavlja, ”Svih ovih godina predstava zapravo svjedoči o svojoj kvaliteti i uspjehu, a faktor koji je najviše doprinio su ovi dragi ljudi koji nose projekt. Predstava je i svjedočanstvo mladima da budu ponosni na junačku prošlost te da im se pokažu vrijednosti koje su naš narod sačuvale sva ova stoljeća.”
U dvore stižu i balerine iz studija klasičnog baleta plesnog teatra Split, plesačice i glazbenici koji će svojim točkama upotpuniti doživljaj, redatelj Robert Kurbaša pomno prati da sve štima i da se svi osjećaju opušteno. Kratka čašica razgovora s prisutnima, uskoro ga je dovela i do mene. Robert ne krije zadovoljstvo sinergijom koju osjeća kada dođe u Sinj, ne samo kada je riječ o predstavi već i kada su aktualna druga ljetna događanja, poput Alke. Zanimljiva mu je i povezanost ljudi, zajednice i običaja te s kolikom virtuznošću glumci amateri, poput profesionalanca, pristupaju svom angažmanu.
”Srce mi je ogromno za ovu predstavu iako nisam podrijetlom odavde. Otac mi je iz Livanjskog kraja pa na neki način ovo doživljavam kao svoj širi zavičaj. Nemam emociju kao rođeni Sinjanin kada gleda predstavu, ali ju u potpunosti razmijem i uživam. Inspirirala me baština, naše nasljeđe koje trebamo njegovati. Tko će, ako nećemo mi koji se bavimo kulturom? Predstavu drže dobri duhovi i čuvari baštine, prije svega fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, Monika Vrgoč, Marko Duvnjak i brojni drugi. Mi smo sada to preuzeli i na nama je obveza da ona i dalje traje. Bez discipline u tradiciji, ulaganja napora, vremena, truda, znanja i novca nema ništa. Opsada Sinja je svakako adaptacija jednog povijesnog događaja koji se odvija na živim ulicama., rekao je odmah na početku Robert pa nastavio, Pokojni Rade je to iznimno dobro osjećao, razumio i postavio na svoje noge, a ja sam dodao svoju vrstu estetike i uveo neke male preinake. Svi su iznimno talentirani, iako amateri, u profesionalnom smislu su vrlo angažirani da iz godine u godinu iznesu predstavu na najbolji način i na tome im osobno čestitam”, kaže Robert.
Dodao je kako je osjećaj odgovornosti vrlo velik budući da je i velik broj sudionika, čak 150, brojnih rekvizita i efekata zbog čega je koordinacija vrlo važna. Osim toga, sudjeluje i kočija Alkarske ergele i konji Bože Majića Zeca, a imati takav živi rekvizit je, koliko atraktivno, toliko i stresno.
U suštini sam primarno i dalje glumac, ali sam u radu s ljudima stekao dodatna iskustva koja me najprije kao čovjeka obogaćuju. Trudimo se uvoditi promjene tako smo sada predstavu osvježili s dva mlada domaća lica, pridružili su nam se glumac Lovro Kondža i pjevačica Duška Brčić-Šušak. Svakako bih volio da u budućnosti krenemo s još jačom i većom produkcijom. Mislim da to Sinj i publika zaslužuju., zaključuje Robert.
O tome kako je nastala predstava Opsada Sinja 1715., mogla bi se komotno napisati još jedna; topla, humoristična i prkosna. Autor dramskog predloška, pokojni profesor Velimir Borković radio je u sinjskoj gimnaziji i bio je član Matice Hrvatske. Studirao je zajedno s fra Jozom Soldom koji je najviše pisao o Sinju, Sinjskoj alki i Velikoj Gospi. Upravo njih dvojica bili su kamen temeljac predstave. S druge strane, gimnazijskog profesora, znanstvenika, pisca, urednika i izdavača fra Gabrijela Hrvatina Jurišića uvijek su zanimale povijesne činjenice i provjereni podaci. Podaci o turskoj vojsci koja je došla u Sinj bilježila se u brojci oko 60.000, naspram 700-tinjak sinjskih vojnika, što je fra Gabrijela fasciniralo. Tragajući za odgovorima o obrani Sinja, produbljivao je svoje znanje čitajući i propitkujući brojne zapise. Tako je ušao u trag izvještaju mletačkog oficira, nekih sedam-osam stranica koji se do danas čuva u samostanskom arhivu. No, taj dokument nije bio jedini dokaz o opsadi, kaže fra Gabrijel, pa se tražilo i dalje sve dok nije pronađen vrlo detaljan izvještaj zapovjednika Zorzija Baldija iz 31. kolovoza 1715. godine. Te brojke pak govore da je bilo ukupno 76.000 turskih vojnika te da im je sama logistika iznosila 12.000 ljudi. Na kraju dokumenta nalazi se popis tristotinjak branitelja, imenom i prezimenom, činom i zaslugom za koje trebaju dobiti nagradu, zlatnik ili srebrenik. U drugim izvorima za isto razdoblje spominje se slika Gospe koju su fratri godinama ranije donijeli iz Rame, a koja je odnešena zajedno s brojnim drugim vrijednim stvarima, posebno sa kaležom i misalom, u crkvicu sv. Mihovila na Tvrđavu. To je posebna, mistična i zemljanih tonova oslikana Gospina slika, rad nepoznatog autora, nad kojom su se fratri usrdno molili za spas od Turaka, stajala je na oltaru sv. Barbare.
”U tom izvještaju postoji i dio koji kaže da je tog popodnevna bila i procesija s Gospinom slikom. Čak se negdje spominje da se te godine igrala prva Alka u zahvalu Gospi, no ti podaci nisu baš jasni”, govori fra Gabrijel nakon iscrpnog povijesnog presjeka kako je tekla obrana Sinja. Pogleda uperenog prema Gradu i Gospinom kipu, kao da se čitava bitka tamo ponovo odvija, nastavlja:
”Upravo je ta povijesna priča, upotpunjena dokazima, bila temelj ovoj prekrasnoj predstavi Opsada Sinja 1715. u dramaturškom i umjetničkom smislu, ali i u duhovnoj. Najviše je zaslužan fra Jozo Soldo koji je s tolikom ljubavi pisao o Sinju, a velika želja bila mu je pronaći dobrog književnika koji bi obradio priču o borbi. Na koncu, fra Jozo je umro 2005. a od predloška nismo ništa imali. Tada je Velimir Borković koji je bio izuzetan sinjski profesor, pitao što ćemo dalje? Rekao sam, ako itko može, on (Velimir) može nešto smisliti. Tako je i bilo, kroz mjesec dana stigao je nacrt. Uz pomoć Marka Duvnjaka i brojnih pojedinaca koji su svega mjesec dana iščitavali tekst, stvorili smo prvu verziju Opsade Sinja. Bilo je važno da predstava krene tako smo je odmah smjestili na sam Grad i golo kamenje, praktički bez pozornice i svjetla. Ali bila je živa I to je bio velik uspjeh!”
Prvu predstavu pomogli su brojni pojedinci i udruge čija se suradnja nastavila i do danas, a stotinjak duša došlo je vidjeti što je ova družina pripremila. Ugurali su se pod Grad, a žene i muškarci nosili su baklje i svjetiljke. Bila je to mala produkcija, ali svakom je bilo drago vidjeti da se događa nešto novo. Nitko nije očekivao veliku umjetnost, ljudi su bili zaneseni prikazanim povijesnim činjenicama.
Kasnije kad su začetnici shvatili da ova predstava može biti puno veća, uključio se Rade Perković. Pun pohvala za dotadašnji trud i rad, dao je novu ideju: ovakva predstava treba doći ljudima i iznenaditi ih. Tako je nastao prvi čin predstave kada Turci osvajaju srce Sinja, pale crkvu, se čuje pucnjava i topovi: Mustafa paša Ćelić (Marko Duvnjak) u kočiji, okružen konjanicima ulazi u grad, osvaja sinjsku varoš, pali crkvu i odvodi narod u roblje, dok se vojnici (članovi Hrvatske gorske službe spašavanja – ispostava Sinj) spuštaju niz zidine. Zapovjednik Zorzi Balbi (Boženko Delonga) naređuje vojnicima da se povuku u Tvrđavu, no unatoč bezizlaznoj situaciji ne pomišlja na uzmak već zajedno s vijećem odlučuje braniti svoj grad.
Glumac Marko Duvnjak u projektu je od samog početka, kao idejni začetnik. Istaknuo je kako je tom tekstu nedostajalo žara kakav je sada. Prvotni tekst bio je više povijesni i bavio se činjenicama, što je dobro, no nedostajalo je dramskih elemenata i faktora iznenađenja. Dolaskom starog kazališnog vuka Perkovića, kako ga Marko naziva, predstava je podignuta za cijelo koplje.
”Ova predstava je identitet Sinja pa su emocije uvijek prisutne. Obrana, odnosno borba za slobodu je ono što nosi ljudi kroz povijest. Ta snaga živi u bilu ovog naroda. Ovo je također bila i prva predstava u Hrvatskoj koja se na ovakav način počela baviti poviješću. Odnos s publikom je najupečatljivi dio predstave. Prvi čin je na Pijaci, drugi u Alkarskim dvorima, i baš ta publika, pa i oni koji se tu slučajno nađu, daju dublju povezanost i dramatiku”, govori Marko Duvnjak.
Glumac i asistent režije Bruno Barać je od samih početaka imao više različitih uloga. Zadnju godinu koju je Rade režirao, pozvao je Brunu da mu bude asistent, što ga je posebno dojmilo. Osim asistencije, pripala ga je uloga harambaše, trećeg časnika, Mate Filipovića Grčića.
”Predstava je puna kolorita, a uz pjesmu i ples je dodatno obogaćena. Pokojni Rade je bio strašan talent s puno iskustva, a napose nam je vjerovao da mi to možemo napraviti. Fantastična reakcija publike sve govori, a to nam je drago”, kaže Bruno Barać.
Drugi čin predstave igra se u Alkarskim dvorima, a glumcima iza leđa je autentična kulisa utvrde na kojoj se sve uistinu i odigralo. Pašin čador prikazuje lakomost i zabavu, glazbu, raskoš i ples. Silinu i prazninu u isto vrijeme koja prodire prostor, dok se s druge strane za običnim drvenim stolom vodi žustro odlučivanje za borbu. Prodornih glasova, čvrsto stisnutih ruku i ozbiljnih crta lica, na trenutak kao da publika svjedoči tom jasnom planu; da, borit će se, do zadnje kapi krpi. Brojni autentični kostimi koji dočaravaju povijesno doba, s jedne strane krutu tkaninu i baštinu, a s druge blještavilo, pripremili su i ustupili Branka Marinović, Vesna Bader, Joško Jagnjić, Edo Crljen, Ivica Ćosić, Branimir Romac i Ivan Knezović.
”Osjećaj je fenomenalan, u svom gradu pred svojim ljudima odigramo jednu lijepu predstavu. Što nam više od toga treba? Najdraži trenutak je taj kraj, naklon, završni čin koji slavi pobjedu, a nama je ujedno i kraj predstave. Prošlost utkana u sadašnjost, stvarno je odličan osjećaj”, dodaje Bruno.
Uz već poznata imena vrijednih umjetnika, svojim talentom su doprinijeli Miki Nopling koji je autor glazbe u pašinom čadru, a pjesmu po prvi put izvodi Duška Brčić-Šušak. Posebnu dimenziju dao je izvrsni talent maestro Vlado Sunko s predivnom kantatom koju izvodi Gradski zbor Brodosplit. A kako je nastala kantata Gospi Sinjskoj?
”Za 280. obljetnicu krunjenja Gospe Sinjske dobio sam zadatak, narudžbu od fra Joze Solde, da napravim kantatu Gospi. On je prikupio tekstove od fra Kačića Miošića, Jadrijevića i Čaglja, nadopisao neke tekstove i napravio libretu. Godine 1996. smo je izveli prvi put i trajala je preko 30 minuta s puhačkim kvintetom, orguljama i cijelim ansamblom. Poslije više nikad u tom izvornom obliku nije izvedena. Tako sam došao na ideju da napravim skraćenu verziju a capella koja se vrlo dobro primila u publici, a za potrebe predstave izvodimo samo mali dio nje”, prisjeća se dirigent Sunko, a predsjednik Gradskog zbora Brodosplit Mladen Velat dodaje:
”Impresioniralo me kada sam prvi put došao u Sinj. Zaista je doživljaj kojeg naši pjevači objeručke prihvaćaju. Ambijent i akustika, lokacije, publika kojoj želimo prikazati vrijednosti i kvalitete koje se danas polako gube; hrabrost, ljubav, odanost, zajedništvo i vjera su ono što čine uzimamo iz ove predstave. I baš zato je užitak sudjelovati, a kantata je postala naš svojevrstan trademark. Sve je to jedna draž, samo neka traje.”
Prema zapisima, svega sedamsto vojnika, nešto naroda i sedam fratara sklonilo se u Tvrđavu, a sa sobom su imali sliku Gospe kojoj su se usrdno molili. Trajali su svakodnevni napadi, a 14. kolovoza spremao se opći juriš Turaka. Tek što je sljedeće jutro svanulo, unatoč velikoj materijalnoj šteti i brojnim poginućima, nijednog Turčina nije bilo pod zidinama. Vojska, narod i fratri uvjereni su u pomoć Majke Božje, a neki zapisi fra Petra Filipovića tvrde da je jedna žena u velikoj svjetlosti hodala zidinama. Upravo to snažno svjedočanstvo je na dirljiv način prikazano u predstavi. U polumraku, sliku Gospe Sinjske nose slijepac i vila, dok cijela procesija starih, mladih i djece nježno izgovara Oče naš. Svaki korak procesije, svaki ritam molitve i osvjetljena Tvrđava u pozadini stvaraju drugi čin dubokim, potresnim, punim zahvalnosti i ljubavi.
Fra Gabrijel je posebno živopisan kada govori o Gospinoj Slici. Naime, kada je Sinj obranjen, fratri su tražili svoju´sliku natrag, no vojnici ju nisu dali. Ta borba za sliku Gospe Sinjske trajala je punih šest godina. Bez obzira što su državna, vojna ili crkvena tijela govorila, preživjeli vojnici bili su čvrsti u svom naumu – sliku nikome ne daju. Poslano je na desetke pisama poglavarima i svećenicima, pregovaralo se i u Veneciji i Splitu, skupljeni su cekini kojima se dalo iskovati krunu, a sve kako bi slika zauvijek ostala u Sinju.
”Zlatna kruna kojom je urešena Gospina slika je najveći dokaz tko je spasio Sinj. Ako vojska to kaže I dadne svoju prvu plaću za taj čin, prije i mimo fratara i naroda, onda se stvarno nešto veliko moralo dogoditi”, zaključuje fra Gabrijel Jurišić.
Razgovor s fra Gabrijeom prolazi u čas. Njegove vedre oči, rečenice koje je tako lako razumjeti premda barata s brojnim povijesnim izvorima i detaljima, čine ga mlađim nego što jest. Na iznenađenje svih, fra Gabrijel na leđima nosi 90. godinu a od samog početka predstave utjelovljuje fra Pavla Vučkovića. Vjerojatno najstariji fratar u Provinciji, svestran je, učen, erudita, uspješan u svojoj profesiji, ali na prvom mjestu je svećenik pun iskustva i snažne vjere. Njegov pogled pun je nade i zahvalnosti, miline i mira.
”Dugo smo tražili tko će uzeti ulogu fra Pavla Vučkovića. Možda nije glumački zahtjevna, ali to je strašno velika uloga. Fra Pavao je bio važna ličnost, jak karakter i trebao nam je netko tko će moći iznijeti taj žar. Fra Pavao je gorio je za ovaj kraj. Svakom profesionalnom glumcu je nešto nedostajalo, a najviše je to bila duhovna dimenzija. Kad sam na jednom od prvih sastanaka htio predložiti mladog fratra za ulogu fra Pavla, pitali su, navrnuli, da što to ne bih bio ja, makar jednu godinu? Fra Pavao je bio veliki čovjek i on je toliko toga vodio za ovaj grad, ja se s njim ne mogu mjeriti. Uza sve svoje titule, bio je borben. U Sinj je došao kao gvardijan i bio je duša ovog grada. Znao je što može tražiti, a da njegov narod najviše dobije. Pomislio sam, kad sam već u Sinju, u istom samostanu kojeg je on svojim intelektom i rukama stvorio, možda je to prilika da više govorim o njemu. Tako sam odlučio: Stavit ću se u službu fra Pavla, crkve, hrvatskog naroda i sinjskog kraja i svih boraca koji su nam omogućili slobodu, ne samo te 1715. godine. Pristao sam, ali samo dok ne nađemo nekog tko će duhovno to moći iznijeti. Evo, čini se da potraga traje već osamnaest godina. Ljudima se svidjelo, a iako sam bio protiv toga da uđem u tu ulogu, nosila me misao – ako je fra Pavao mogao toliko od sebe dati za ovaj kraj, ja to mogu makar na ovakav način pokazati, vratiti?”
Prekrasan je osjećaj sudjelovati i dočarati jedno doba koje nam je, iz ove perspektive, teško zamislivo, slažu se svi sudionici I nije to samo borba za Sinj, u središtu je priča o Gospinoj uslišanoj pomoći. U srži je priča o dubokoj vjeri ovog naroda, nadi i postojanosti. Možda je oku nevidljiv dolazak Gospe u dramaturškom smislu predstave, no on je stvaran i opipljiv običnom gledatelju. Svjedoči tome tišina prepunih Alkarskih dvora za vrijeme predstave i suzama nakvašene oči, kada se razgale stihovi: O Gospe Sinjska, Djevo sveta, Divno Te, divno proslavi Bog. Slave Te glasi svega svijeta. Premila Majka puka si svog. Na Tebi neba blista se kras. O Gospe Sinjska, budi nam spas!
U stisnutim vjeđama i dugotrajnog pljeska izvedbi muškog zbora Brodosplit, milost i radost bila je prisutna u svakom fizičkom kutku dvora i srcu svakog gledatelja. I da nijedan scenski efekt nije postojao, ovaj duhovni bio bi dovoljan u svom cilju – iz dubine srca opjevana zahvala za sva dobročinstva i spasenje.
Ljudi koji stvaraju ovu predstavu mahom su loklani amaterski ili profesionalni umjetnici. Isprepleteni su svojim poslom i društvenim angažmanom za ovaj kraj. Bilo da sudjeluju više godina ili da su se tek prije koju godinu uključili, svima je zajednička nit vodilja – rade to zbog ljudi, zbog ljubavi prema ovoj baštini. Posebna im je čast, ponosni su kada pred svojom obitelji, prijateljima, susjedima i poznanicima uprizore opsadu. Svaka uloga, pa makar ona bila svega par rečenica, velika je. Njihovi pokreti, trzaji, vriske, šaputanja, pozivi, koraci… istančani su i uigrani da bi u podne i ponoć mogli ponoviti predstavu, bilo gdje.
Dijana Ivić Kundid zadnjih sedam godina igra ulogu žene koja je pobjegla pred Turcima i ako je vjerovati tekstu, preplivala Cetinu, prošla cetinsko polje i domogla se slobode. Dijana je iz Dramske udruge Most iz Trilja, a ovakvi projekti je jako vesele.
”Točno ovdje pripadam i sva se naježim kad pričam o svojoj ulozi. Zamislite taj lik žene koja čini sve da izvuče živu glavu nakon što su joj pobili obitelj. Iako je uloga kratka, vrlo je emotivna i upečatljiva”, kaže Dijana. Zbilja, njezina uloga je dramatična, upečatljiva. Svaka dlačica se naježi kad je glasnik Ivan dovuče ispred vijeća. Njeno krvavo, prestrašeno lice, izgužvana košulja i drhtave ruke pričaju o strahoti iz koje je izašla, a Dijana kao da svakim milimetrom svog tijela proživljava strahotu.
Ulogu vojničkog kapelana don Ivana Filipovića Grčića tumači Božo Pavić. Svestrani Božo glumio je u brojnim predstava, bio najmlađi numizmatičar, član je amaterskog sinjskog kazališta, bavio se klapom i karnevalom. No za igranje u Opsadi će reći da je osjećaj drugačiji, posebnije jer je on dijete Pelimovca, Borićevca i Međina gdje se kao dijete igrao, a upravo se spominje u predstavi. Od prvog dana je dio postavei osjećaj uzbuđenja nikada ne popušta. Pogotovo sada kad je djed i unuk ga dođe gledati. Upravo to je razlog zbog čega sve ovo i postoji, da se prenosi dalje. Odvojiti svoje vrijeme za dati društvu je dragocijeno i upravo to podrazumijeva volonterski i društveni rad.
”Don Ivanove postrojbe nisu vidljive fizički u predstavi, ali su opipljive, publika ih osjeća. Uloga don Ivana oslikala je ne samo jedan karakter nego i cijelu potporu, vojsku, koja je stala za obranu”, kaže Božo čiji je kostim vrlo upečatljiv, a trenutak kada opali iz kubure i rascijepi prepirku je sjajan i iznenadan, bez obzira koliko ste puta pogledali predstavu do sada.
Vedrana Vrgoč, Anđelka Vučković, Dubravka Vuković i Mirjana Živalj vrijedne su članice iz Udruge Sinjski ferali. Neke od njih gotovo cijelo desetljeće sudjeluje u izvedbi, a neke su se prije koju godinu priključile. Ponosne su, sretne i suživile su se s izvedbom, da im je već po tradiciji nakon Alke čekati Opsadu Sinja. Za kreativce, Luku i Roberta imaju samo riječi hvale, a posebno emotivno bilo im je sjetiti se pokojnog Rade. Kažu, bio je to izniman čovjek koji je svaku ideju prezentirao sa strašću. Koliko je predstava živa, često se uhvate u razmišljanju kako je bilo tim nesretnicima, a posebno ženama s djecom u tom krvavom razdoblju.
Damir Alebić Žane igra ulogu Giovannija Manzecce, kapetana i prvog časnika, zapovjednika posade. U trenutku kada prebrojava logistiku i stanje vojske, Damir na fantastičan način publiku uvuče u jednu povijesnu činjenicu. Grubost, grčevitost, pa i prkos na zanimljiv način oslikava lik Manzecca. Prizor u kojem mu don Ivan Filipović Grčić, odnosno Božo Pavić, priprijeti je srčan i silovit; Ali upamti dobro, naša su srca ovdje, na ovoj hridi i u ovom času neprijateljskoga juriša.
Saša Miletić utjelovio je lik harambaše Mate Žanka, drugog časnika. U tradicionalnoj sinjskoj odjeći, Matine, odnosno Sašine riječi, odzvanjat će dvorima. Humorističan, na trenutke ironičan, srčan i prkosan lik koji će zaoriti: Branit ću ga i noktima i zubima. Tako mi Bog pomogao! Dio Žankovog teksta uvuć će se i u sinjske poštapalice, nabrajalice. Koristit će se u svakoj prigodi kao da se sva os svih ovih stoljeća vrti u tim riječima:
”Sve naše radosti i žalosti počinju i završavaju pod ovim Gradom. Prve šetnje i ljubavi, posljednje šetnje i sprovodi. Predajmo se – ti kažeš. Hoćemo li predati i kosti djedova naših? Kamo ćemo ići? Što ćemo ponijeti sa sobom? Što – osim prokletstva predaka… Ni jedan kamen ovoga krša, ni jedan srk cetinskih voda, nit predajemo, nit prodajemo tuđinu!”
Jedan sinjski bezvremenski vremeplov napravio je svoj krug. Snaga ljudskog duha, upornost i čvrsta vjera sačuvali su šačicu gorljivih u epskoj bitci. Gotovo da nas je izbrisalo sa zemlje, da nije bilo njihove postojanosti. Kroz vatru iskušenja i topovske kugle nadmoćnih Osmanlija prošle su generacije i ostavile nasljeđe hrabrosti, ufanja, radosti. Nasljeđe srčanosti, makar zbilja branili ovaj kraj zubima i noktima.
Scenski, svjetlosni, plesni, zvučni i atraktivni efekti učinili su da zidine, pločice i drvenarija zadobiju miris prošlosti. Dušu ove priče o Opsadi Sinja 1715. ipak su dali ljudi. Ljudski karakter, trenuci časti (Jednoglasno smo odlučili svoju sudbinu vezali sa sudbinom svoga Grada. Zbog ovoga sam neobično ponosan!), odanosti (A sad se zakunimo!, kaže Balbi) i snage vjere (Moj mač je moj Bog, a moj štit je naša Gospa!), oblikovali su povijest ovog grada.
”Tu smo zbog publike, posebno Sinjana i ljudi iz Cetinskog kraja. Mislim da predstava zaslužuje potporu svih institucija kako bi još više rasla i bila na ponos, u slavu Čudotvorne Gospe Sinjske. Za sve one koji su bili s nama, koji su tu i koji će tek doći”, naglašava Luka Perković još jednom.
Naspram tri stoljeća dugoj tradiciji, osamnaest godina je tek zrnce, potez pera i knjižica od stotinjak stranica. No, osamnaest godina igranja na živim, žegom uzavrelim kolovoškim ulicama, ulazaka u uloge, razgovora sa starom i graditeljstva s novom publikom, je ipak dugo razdoblje. Poput godišnjeg podsjetnika, da se nikada, baš nikada ne zaboravi. Spektakl jer to baš i je – spektakl Opsada Sinja 1715. ostat će zauvijek upisana kao dio tradicije, nasljedstva, folklora, žile kucavice koja čini dobre ljude zaljubljenima u ovaj grad. Nitko nakon takvog spektakla, ma kako on bio prožet boli, dirljiv i ranjiv, neće otići kući imun i nagluh. Nakon Opsade, kući ideš slobodan. Lak kao perce, tih i glasan u isto vrijeme. Zahvalan.
Napomena: Niti jedan dio teksta ne smije se kopirati, distribuirati i koristiti bez dopuštenja autorice.
Fotografije: Roko Pavlinušić
Posebna zahvalu upućujem Turističkoj zajednici Sinj i direktorici Moniki Vrgoč na podršci i motivaciji za stvaranje priče o predstavi Opsada Sinja 1715.
SVE NA JEDNOM MJESTU
kontakt
Živim u Sinju, ali s današnjim mogućnostima tehnologije to nije nikakav nedostatak za vidjeti se ‘uživo’
Korijandulica, obrt za vizualne komunikacije, usluge i trgovinu, vl. Melani Glavinić, Sinj
© 2023 Jada | Terms and conditions | Refund and returns
