Oštrog pogleda, naučen na red i disciplinu, Joško Milošević morao je popraviti sve što može u radu s konjima i psima. Ponekad i s ljudima. Iako u alkarskoj vitrini ponosno stoje dvije Čoje i Alka, o toj slavi je najmanje za života govorio. Josip, Joško ili Josko kako su ga od milja zvali, otišao je s ove planete duboko ispunjen ljubavlju prema konjima, psima, lovu i – Alki.
Njeni obrazi nabubrit će i zaokružiti osmijeh kada zakoračimo u priču njezinog oca staru preko pedeset godina. Isti, rumeni i okrugli obrazi pojavit će se na njegovoj nešto novijoj fotografiji u kojoj maše prstom – vjerojatno opet nešto korigira, napomenut će njegova kćer Stanka. Kao da drugačije i nije moglo biti kada u sinjskim genima, bez obzira što se slučajno rodio u Splitu, kola ljubav prema konjima. U obitelji su se držali konji i jašile se trke, a Joško je još kao dijete provodio djetinjstvo i mladost na Žankovoj glavici trčeći dječju alku. Bila je to posebna čast i radost, posebice jer se u toj krutoj, prašnjavoj ulici našlo čarolije; žene su šivale dječje odore od krep papira, kuhalo se i donosilo za počastiti, a mali alkari su brinuli prikupljajući priloge i radeći feštu. Jedno od najvećih prijateljstava izašlo s dječje trke je s pokojnim Franom Barezom Šorom i ostalo do kraja zemaljskog života. Tim više što ih je vezala tituala alajčauša i njegovog zamjenika.
Kao da je zemlja već nagovijestila kamo će odvesti Joška i Šoru nekoliko desetljeća kasnije. Ipak, malo prije punoljetnosti dok je jašio trke u Sinjskom polju, stigao je poziv za Alku. Od tada je kuća poprimala mirise naftaline svake godine, prisjeća se Stanka i opisuje kako se tada roba donosila u konistrama. Čuvala se u prostorijama sadašnjeg Muzeja Cetinske krajine, a posebna soba bila je za opanke. Danima se odjeća zračila pored prozora i pripremala kako bi bila uglancana za svečanosti. ’56. godine, Joško je postao pratitelj barjaktara, a dvije godine kasnije alkar-kopljanik. Zatim je 1983. godine nasljedio pokojnog Šoru i postao alajčauš. Sigurno bi bio sretniji da ga nije morao zamijeniti, jer se pokojni Šore na provi ozlijedio i od posljedica ozljede nakon par mjeseci preminuo. Na 249. Alki, Joško se vratio kući kao slavodobitinik sa sedam punata, dok je u kolekciju do kraja alkarske karijere dodao još dvije Čoje.
Bile su to iste, ali drugačije Alke, pitomije, umjerenije i mrvicu odvažnije u čuvanju doživljaja. Do neke godine nije bilo hipodroma, ni ergele, a konji su se posuđivali i ujahivali na provama koje su bile i ujutro i navečer, pa čak i nedjeljom. Svega se donosilo od kuće, gostilo i zabavljalo. Alkari su učili od najboljih i korigirali jedni druge i nadasve – čuvali konje. Na provama su nosili vlastitu odjeću, ali za jahače hlače su se snalazili na razne načine ili su ih dali sašiti. Najmanjima u kući bio je zadatak opatinati čizme. Žene i susjede su preuzimale sve čoškove kuće; tjedan dana ranije pripremalo se, pralo, peglalo, radili su se kolači, a u noći s Čoje na Alku kuhala se šalša i arambaši. Jedna od crtica iz Joškovog arhiva je upravo ona kad je dobio Alku. Kako pravilo nalaže, ‘ko dobije – u njega sav svit iđe, a Joško se uzvrpoljio, svjestan da se kod njega sve pojelo zbog ranijih fešti. Neki čovjek na biciklu mu je prišao i šapnuo: ”Reka ti je ćaća da vodiš kući”. Okrenuo je konja, a alkari su ga pratili. Kod kuće ga je dočekala prava gozba dostojna slavodobitnika. Sva blagost domaćina ovog kraja sjatila se u njegovu kuću; oćeš domijane vina, pršuta, narezanog sira, kolača… Kuća, Varoš i selo su se pobrinuli. To je ta nevidljiva, ali dušom opipljiva nit Cetinjana. U tom žiću leži ljepota ovog, kako ga često opisuju, grdog i surovog zavičaja. Možda je zemlja zbilja tvrda, kamenjarska, ali dragost ovog svita rastopila bi i najtvrđe stijene.
Za Alku obavezno dolazi rodbina sa svih strana. U kuću se stisne toliko čeljadi da pušu jedni drugima u čelo. Jednostavno, šušura mora biti. Upravo takav šušur, ljude i konje je volio barba Joško. Svaku Alku je proživljavao vrlo emotivno, posebno kada je trčao, ali i kasnije kada su mu godine stisnule leđa. Sve je moralo biti ko po špagi, točno da točnije ne može biti. Za svaku je i drhtao. Koliko god ih je volio, činile su ga nervoznim, kao da svaki čas kreće u pravi boj.
Alka svakome donese nešto; zadovoljstvo ili prestiž. Za Joška, ona je bila najveći praznik u godini, kao da se godina vukla od Alke i Gospe pa do idućeg ljeta. Šutljiv i samozatajan, puno je čitao o povijesti Cetinskog kraja, skupljao knjige, isječke i članke. Gradeći muzej u vlastitoj kući, neprimjetno je učio druge o svom kraju.
Prenio je ljubav o Alki i Sinju, znanje o odori, nošnji i predmetima, dodaje Stanka i pokazuje slike na platnu s alkarskim motivima, skulpturu Joška s konjem koju je izradio kipar pok. Ivica Pavić donesenu za dobivenu Čoju, alkarski grb…. U svim čošama kuće živi po jedna Alka, životna, teretna toliko da i godinama kasnije, izaziva radost i ponos.
Bio je hodajuća enciklopedija o konjima, psima i lovu, pomno će dodati Stipe Šimundža, veterinar koji godinama brine o alkarskim konjima. Vezalo ih veliko prijateljstvo od malih nogu, priče, anegdote, rasprave i ljubav prema životinjama. Joško je u malom prstu imao znanje o konjima i njihovom ponašanju, koja pasmina pasa je najbolja za koji lov i o tome se najviše volio raspravljati. Druge teme ga uopće nisu zanimale. Drugim prstom i mot kojeg bi učinio s udaljenosti,značili su samo jedno – nešto ne valja i treba popraviti. Ljutio se, žicnuo i brzo ohladio. Nije gnjavio, ali je volio dati savjet, pogotovo ako je znao da će ga slušatelj razumjeti. Strog, autoritativan i ponekad možda teškog karaktera, na drugoj bandi – konjima je sve davao; pažnju, ljubav i vrijeme. A oni, kao da su ga najbolje razumjeli. Slušali su ga i činili točno po njegovu. Najdivljeg konja je znao dovest u red. Urezalo se u legendu kako je pitao dida Matu Vučemila jašiti njegovog konja Putka koji je bio posve divlji. Mate mu je kazao da, ako ga uzjaši i ukroti na livadi na Radošiću – eto mu ga. Jošku je uspjelo, a did Mate je ispunio svoju riječ, ali i za njim govorio; Vidi mule Varoško kako je ga ukrotilo!
Haflingeri ili domaći konji, bilo mu je sasvim svejedno. Možda se malo više priklanjao arapima, ali sve ih je do zadnjeg jednako pazio. Tu pažnju i odgovornost za konje prenosio je svojim učenicima jahačima. Knjigu Metodologiju jahanja znao je gotovo napamet i bio nemilosrdan. Često je znao ošinuti pogledom ili kroz brk reći kako stvari stoje, svidjelo se drugom ili ne, ali svaka izgovorena mu je bila ispravna oko konja i jašenja. Bilo da je o sjedećem kasu, sjaši ili pojaši, procjeni hoće li netko biti jahač ili ne, je li konj bio na sijenu ili zobi… Jošku ništa nije promaknulo. Pomno je pratio, snimao i nastojao u dobroj vjeri dati savjet, jer najviše od svega je volio da se postupa ispravno. Ili nikako. Mlade jahače nikada nije učio da samo sjednu, jaše i gospodare. Iznad svega, učio ih je poštovanju prema konjima. Ako bi nešto zeznuli, zazvonila bi njegova oštra: ”Sjaši i vodi u štalu”. I nije bilo mrdanja. Red i disciplina su se znali. A on, izvrstan jahač, mogao je jašiti bilo kojeg konja. Kao da su osjećali i uzvraćali Jošku za sve što je činio za njih. Baš kao što legenda kaže da alkarski konji osjećaju tugu i radost svog jahača. Poput šaptača konjima, zaključujem dok pored nas prolazi povorka nakon završene još jedne prove. Stanka, Stipe i ja ih promatramo. Oči im se smiju, i njima i mojim sugovornicima. Kao da i jedni i drugi znaju što bi im Joško sad poručio.
U Sinju je oduvijek konjička tradicija bila jaka. Bile su konjica i pastuharna, a Sinj je desetljećima nizao uspjehe s mladim jahačima. Točni i dobri konji, uz jahače koji su učili od najboljih, pokazali su da se imamo čime dičiti. I danas, mnogi jahači pamte Joškove savjete i treninge koji su se ponekad činili napornima. Upravo to ih je razdvajalo od onih koji su odustajali. Ili satari ili neka iđe kući, tako bi rekao Stipi na nekom treningu s drugima. Za Alku je sve moralo biti top. Ipak, najviše ju je volio i najviše mu je značila. Zbog ljudi i konja, kazat će mi oboje u glas. To je bilo neraskidivo prijateljstvo, klapaši, ispravljači i popravljači, pomagači, veseljaci i družba koja je ljeto provodila živeći za palke, trkalište, ljetne kuhinje kod pokojnog Šore i okupljanje u njegovom dvorištu s hortenzijama. Za šušur i alku, pedalj širok obruč koji povezuje generacije.
Kad su ga godine već snašle, Joško bi sjeo na svoj tomos, kasnije u svoj Fiat punto, i odvezao se sve do hipodroma. Promatrao je konje, pratio jahače, ispraćivao ih i dočekivao na palkama. Govorio je da cijelu godinu ima dva prekrasna mjesta za ići: hipodrom i u Malbaše. Tako je dočekivao svoje krugove oko sunca, iste nove godine koju su počimale i završavale s Alkom. Sinj mu se toliko uvukao pod kožu da je znao reći; čak i da mu ponude da bude kralj, da će biti samo ako prijestolnica bude u Sinju. Volio je svoj grad nevjerojatno puno i nije mogao bez njega jednog jedinog dana. Nije ga zanimala alkarska slava da bi o njoj pričao, sve to u životu dođe i prođe, jer za dobiti Baru, Čoju ili Alku presudna je i sreća.
Iako šutljiv i strog, volio se šaliti. A takva suprotnost u karakteru, ostavila je trag generacijama jahača, alkara i drugih koji su ga upoznali. Punim srcem, do zadnjeg dana živio je za Alku, za šušur i vidjeti zjenicu svakog konja. Taj posljednji dan otišao je s trkališta na svoj način, poljubio je palke u znak poštovanja, divljenja i silne ljubavi koja ga podigla u alkara.
Pet godina od njegove smrti, Stanki i Stipi još su vrela sjećanja, a u glasu im se isprepliću radost i tuga. Iz prikrajka pristižu svečani dani i pogled im utekne na mjesta gdje bi Joško sjedio, ili pak na palku koja ga je posljednji put, časno pozdravila.
Priče, anegdote, doživljaji, pokoja nepravda, nevolja ili srce do oblaka, njegov konj Koklan koji mu je bio najdraži, metode kojima je druge učio jašiti, brojni znani i neznani koji su prošli kroz njegove prste, ostat će zapisani u memoarima mnogih, dokle god bude Alke. I onih koji će jednom dohvatiti knjigu slavodobitnika i pronaći zapisano 1964. – Joško Milošević. A svi koji i danas prolaze alkarsku čaroliju poput njega, još uvijek mogu čuti dobro poznatu: ”E da je Josko ovdje, ima bi šta reć…”
Nisam te, barba Joško, poznavala. Netko je izmišao karte da o tebi slušam od tvojih najdražih. Ide nam 308. Sinjska alka i nadam se da nas gore negdje, s nebeskih palki promatraš. Sigurno ćeš imat šta reć, po svom. Al’ ne brini, Alka je živa. Ljudi je čine takvom, mi koji je promatramo zaljubljenim očima. I predivni, stasiti konji. To si od svega najviše volio.
Čuvajte alkarske uspomene. Neka vam u memoriji duše ostanu makar tračci onih koji su istinski voljeli ovaj komad planete, koji su razumijeli Alku. Riječima pokojnog barba Joška, ako vam ponude kraljestvo – ne dajte se. Di ćeš lipšega, bogatijeg mista, ljudi i čudesnijeg života? Otrgnite od zaborava, uokvirite na zidove i vitrine. Pričajte jedni s drugima i neka se prenosi ovaj žar, ova ljubav i drskost u genima dalje.