Početak lipnja 2022. godine pamtit ću po više doživljaja. Iako o većini neću (stići) pisati, ovaj mi je posebno drag jer napokon mogu reći: planine, vraćam se!
Otkad se Eleonora rodila, planinarenje smo stavili usputno na listu želja, a proći će sigurno još mjeseci dok odlučimo zajedno do nekog vrha. Prihvatili smo da ćemo neki izvjesni period planinariti jedno bez drugog i po rasporedu. Tako sam se ja, brže-bolje, zapisala u kućni kalendar za uspon na Svilaju povodom 100. rođendana Planinarskog društva Svilaja. Neću sakriti da sam baš bila uzbuđena. Toliko da sam, kao nikad do sad, desetak minuta birala odjeću – i isprobavala kapu, koju sam na kraju zametnula negdje u ruksak. Nekome će se to činiti previše ili ludo, no meni je povratak planinama jako puno značio. Da se ne lažemo, najveći izazov je što ostavljam Eleonoru drugi put na više od pola dana samu s Markom (iako znam da će on sve odlično odraditi). Druga i neizbježna stvar je testiranje kondicije i vlastitih granica. Svilaja nije Bog zna što visoka kada je polazak iz planinarskog doma, no teren u lipnju dok sunce prži svaki milimetar zemlje je druga priča. I treće, nimalo zanemarivo: ići sama bez Marka. Dobro, to ne bi trebalo biti tako strašno jer sam već nekoliko puta bila bez njega u planinama, no ovaj put je drugačije. Nakon duge stanke, povratak planinama slavim sama. To mi nekako najteže pada.
Nakon neprospavane noći, budim se kasnije nego sam planirala. Ne znam što bih prije; jutarnje dojenje, sebi doručak, kuhanje i spremanje prvog obroka za Eleonoru (za kasnije) ili se prvo obukla u outfit kojeg sam sinoć jedva odabrala. Uz to se mislim, je li meni ovo stvarno treba? U glavi mi zvoni da nešto po pitanju objave članka u podne neće štimati, pa se trudim ugurati minuticu da članak Svilaji za 100. rođendan: Boris Buljan pustim odmah. Godine multitaskinga došle su na svoje pa se točno u 9 trpamo u auto i krećemo. Cijelim putem brojim Marku raspored njenog hranjena i što s čim treba skuhati, a već vidim kako sam nešto zaboravila ili preskočila. Malo ispred doma se razdvajamo, na Markovu radost jer sam mu već ”izašla na uši”.
Planinarsko društvo Svilaja slavi 100. rođendan, a u to ime i službeno otvaraju dom ”Orlove stine”. Iako smo propustili ceremoniju otvaranja, veseli me vidjeti divne ljude kojima su društvo, novootvoreni-stari dom i planine u pravom smislu riječi drugi dom. Zbilja se osjećam kao doma i iako je nesnosna vrućina, jedva čekam krenuti ka vrhu. U 10 sati se okuplja ekipa entuzijasta u organiziranu kolonu i zajedno s vodičem Zvonom, članom PD Svilaja, krećemo prema Velikom batu, vrhu Svilaje (1508 mnv).
Na putu upoznajem cure iz Planinarskog društva sv. Jure i malo ćakulamo, pa se priključujem vodiču Zvoni i teti Đeli a malo nakon nam dolaze i ostali. Sva ljepota planinarenja sabrala se u 2,5 sata penjanja, a to su ljudi i priče. Još jednom sam morala proći lekciju da se u planini ne govori ”vi” i da smo u gojzericama svi na neki način jednaki. Moja Korijandulica je napokon došla na svoje. Iako u manjku kondicije, priznajem, smogla je snage ne prestati pričati do vrha. Tko smo, što smo, kamo idemo, što nam je dragocjeno u prirodi, kako smo došli tu gdje jesmo… uvijek postoji nešto jednostavno, a duboko za (pre)pričati. Uživam otkrivati tko su ljudi ispod kapa, baffova, pod (teškim) ruksacima i što ih je dovelo tu gdje sam i ja danas. Netko je krenuo planinariti iz znatiželje, netko na nagovor, netko jer je ”sramota” ne upoznati svoj kraj. I svima se na kraju svidjelo. Ljudi s kojima sam došla do vrha mogu mi biti roditelji ili bake i djedovi no ta razlika u planini se nikako ne računa. Tu jednako učimo, istražujemo, divimo se i uživamo. Riječ po riječ i stižemo na vrh.
Neću kriti da mi je malo, ali samo malo, zasuzilo oko. Treći put sam na Svilaji, a osjećaj je kao da sam prvi. Istina, na vrhu planine sam prvi put nakon jako dugo vremena, točnije od Omiške Dinare (Vrh kula) početkom prosinca 2020. godine. Stisnule su me emocije. Mislila sam da će proći jako puno vremena dok se vratim planinrenju pa sam skoro upala u zamku da trebam zaboraviti hobije i aktivnosti kad dođe beba. Malo je nedostajalo da povjerujem kako neću moći: planinariti, penjati, nositi (težak?) ruksak, biti sama bez Marka u prirodi i ostaviti Eleonoru na veći dio dana bez moje kontrole.
Da sam kojim slučajem u istoj situaciji bila prije koju godinu, bez razmišljanja bih odustala od svega. Srećom krilatica ”Nijedan dan ne smije propasti” je toliko snažna da me svako toliko gurne izvan zone komfora. No, vratimo se na vrh. Osim što sam zaboravila fotoaparat (opraštam si, već ranije sam shvatila da sam zaboravila i kapu koju ću kasnije pronaći duboko u ruksaku…), shvaćam kako je jedino slatko u ruksaku – naranča. Zahvaljujem si, dobro sam glavu ponijela od uzbuđenja. Fotkajem mobitelom, šaljem fotke redom svima koji su makar u tragovima znali gdje sam danas. Zvuči smiješno, pogotovo jer nikada do sada to nisam radila, ali bilo mi je važno da znaju da sam se odvažila i uspjela.
Ljudi oko mene nešto pričaju, neki odmaraju, drugi fotografiraju… ja buljim u Peruću i režem kriške naranče. U mislima sam na oblacima koji prohuje iznad nas. Lagano piri vjetrić i sve je – savršeno. Napokon osjećam ravnotežu, povratak sebi, povratak planinama. Osjećam ”staru” sebe, inat, prkos, zahvalnost. Negdje pod kožom se rađa neopisiva želja za pisanjem… bilo čega. Samo bih nizala rečenice i pretvarala se da će iz svake izaći nježnost i ljubav. Tako je Svilaja na mene djelovala. Razotkrila je u meni divne emocije, ispraznila me potom napunila i pustila kući.
Nova a stara ili stara i nova ja, zaputile smo se natrag u svakodnevicu, običnim brigama, kroničnom nedostatku sna i vremena. Nisam zaboravila tko sam ”dolje”, već kao da ostavljam neki čudan teret na vrhu pa salazim radosna. Kasnije ću se, nakon odličnog ručka, uvaliti u jednu od soba i zaspati kao mala beba. Nisam ni trepnula, san je došao na oči i više ništa nije bilo važno.
… dok nije stigla malena u Markovom naručju. Zamišljala sam naš romantični susret i predivan fotogenički kadar, a u stvarnosti me probudio Markov poziv da su stigli. Ipak, tu radost u njenom pogledu, raširene prstiće i Božepomozi izbor odjeće ništa nije moglo zamijeniti. Taj zagrljaj koji topi, prašta i od kojeg narasteš duplo. Jedva čekam da zajedno krenemo po nekoj stazi ili ka vrhu. Jednako kao ona želja za pisanjem s vrha, tako joj želim pokazati sve, naučiti je sve što znam i prenijeti sve što je u mojoj moći da odraste u snažnu osobu. A na tom putu će uz nas sigurno biti divni ljudi koji dijele iste ili slične životne mudrosti.
Eh, naučila sam jednu važnu stvar a nema konkretno veze sa mnom, a ona je sljedeća i vrlo dobro poznata: kad se ima volje, nađe se način! Nevjerojatno je kako Svilaja živi, i planina i njeno društvo! Toliko je ljudi prošlo kroz PD Svilaja i dalo svoj doprinos, volonotiralo, stvaralo, organiziralo, istraživalo i učilo da bi se dokotrljali do 100. rođendana. Svačije ruke i koraci su važni u ovom stoljetnom hodu. Predivno je vidjeti ljude koji su gradili dom; bilo rukama ili drugom podrškom. Sve što su stekli, nesebično su donijeli (nama) novim generacijama, kroz lijepa i manje lijepa vremena. Zato im od srca čestitam sto godina ljubavi prema planinama, ljudima i (planinarskom) životu!
Dok me skroz ne opere ovaj povratnički tekst, kratki rezime dana:
ps. Do vrha smo sreli brazilsko-irski par u neadekvatnoj obući s tek bočicom vode koji su se zaputili malo u prirodu. Odsjeli su u Splitu i tražili ”lijepu planinu do koje se lako dolazi”. Ako im je vjerovati, kažu da im je Google preporučio Svilaju, a njima su se 2,5 sata činila sasvim u redu za izlet u prirodu. Doduše, priznali su da je teren malo čudan (ma zamisli) i da nije baš tako kako je pisalo (gle čuda). Uspješno su se popeli, sputili i uputili ka Perući. Baš me zanima što im je tamo Google preporučio kao super aktivnost… i gdje.
