Ispred njega veliki smeđi rokovnik. Pažljivo vrti stranice i na svakoj se zadrži pogledom punim poštovanja. Tek kasnije, otkrit će mi zašto su toliko važni rukom ispisani retci. Nisam ni slutila kako ću se za čas vratiti gotovo sto godina u prošlost i planinariti kroz vrijeme s barba Borisom.
Boris Buljan je dijete vrličke kale, tako ćemo započeti naš razgovor. Prvi odlasci u prirodu zapravo su bili bijeg iz ulice u ljetnim mjesecima. Pamti kako su ih kao djecu, a kasnije kao omladinu, stariji susjedi rastjerivali nakon ručka jer je na rasporedu bio kolektivni odmor. Tada bi njih nekolicina žurnim korakom bježalo prema šumi ili na livade. Kupalo se na Hrvatačkom jezeru, odlazilo na Peruću, gledalo filmove… no njega je sve više privlačila priroda.
Kao da sam predodređen da volim prirodu – kaže Boris.
Iza Borisovih godina kriju se tisuće prehodanih kilometara po domaćim i drugim planinama, obilaznicama i putevima. Za sebe kaže da je samo običan prolaznik koji voli prirodu, razgledati i uživati u njoj, a istini za volju – uz titulu supruga i oca, on je planinar, planinarski vodič, markcist i zaštitar prirode… Možda sam koju titulu propustila spomenuti, no pustit ću vas da ga kroz ove retke sami upoznate.
Dok pretačemo izlete i vrhove, anegdota ne nedostaje. Na preskoke ćemo doći negdje između ’70-ih i ’80-ih godina i uspomenama otići na izlet kada je cijeli autobus zaglavio na Šuici puna tri dana. Mećava i vijavica učinile su tako nezaboravne priče o domaćinima, slučajnim prolaznicima, dobroj hrani i atmosferi. U sjećanje će negdje ostati urezan i film ”Moja draga Klementina”, kao da ga upravo sada istim očima gledamo. Boris Buljan je poput spomenara planinarskih priča i dogodovština.
Kako je sve počelo? Kako se rodi čovjek, predodređen za prirodu, tihi hodač i zaljubljenik u vizure vrhova, koji će uskoro doživjeti stotu godišnjicu planinarskog društva u koji je utkao svoj cijeli život?
Sjurili smo se u vremensku kapsulu i probudili negdje u ranim ’60-tim godinama kada je Boris obilazo antikvarijate i knjižare po Zagrebu. Satima je istraživao, čitao i upijao sve što se ticalo planinarskih tema. Prikupljao je, kupovao, izrezivao i radio kolaž, ciljano tražio i prepisivao planinarski sadržaj. Tada je Hrvatski planinarski savez bio u Gajevoj, a Boris bi po nalogu brata Ante, tadašnjeg tajnika PD Svilaja, otišao pokupiti kalendar koji je, za to doba, bio u boji i pun kvalitetnih fotografija. Ugodno s korisnim, rezultiralo je sve jačom željom za službeno biti bliži – planinarenju. Dok Boris govori, ruka mu već leti na onaj smeđi rokovnik pa mi sve do jednog retka čita popis knjiga. Tek što ću kazati kako ih je puno i da sigurno imaju značaj kad ih je sve popisao; on će me prekinuti i reći kako sve do jedne ima kući, u vlastitoj knjižnici koju je posvetio planinama!
Planine Hrvatske, Velebitskim stazama, Planine Jugoslavije, Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva… i imena autora nad kojima barba Boris malko zastane i o svakom prozbori štogod.
– U planinama upoznaš ljude – kaže mi, kao da me opominje da nešto ne propustim. On ih je upoznao na stotine, s nekima surađivao, istraživao, pisao, organizirao, vodio izlete, penjao se apsajlom, planinario i uživao. Za svakog je pronašao riječ pohvale; kao da upravo sad sjede, ispijaju dobro vino i razgovaraju o zajedničkim temama.
Trebalo je imati ”mota” za organizirati i detaljno isplanirati put punog autobusa…. a on je, kako su mu jasno rekli ”prvi” u Svilaji; Dane Milošević i Stijepo Tripalo, bio kao stvoren za tu ulogu pa se nije imalo što misliti. Tako je Boris Buljan, dječak iz Vrličke i zanesenjak prirodom, u 32. godini postao predsjednik planinarskog društva ”Svilaja” starog tek nešto više od pola stoljeća. Gdje ste ih vodili na prvi izlet?, pitam i u glavi pokušavam sve brojke staviti na svoje mjesto.
– Triglav! Svih 38 ljudi sam posjeo u autobus i pravac preko Triglavske zele, niz Komarču pa sve do Bohinja, izvora i istoimenog slapa Savice. Ljudi su bili prezadovoljni, imali su vjere u mene, a bilo je bitno i pojest’ i popit’. – kaže mi pažljivo mogla ispratiti taj velebni put za putovanje u to vrijeme. Iskustva za Triglav nije ne nedostajalo, Boris je do tad samo na Triglavu bio sigurno četiri puta, a u Bohinju je znao dolaziti s obitelji na odmor. Triglav je bio odličan uvod u niz izleta od Maglića, Durmitora, Kleka, Bijelih i Samarskih stijena, Velebita, preko deset puta na Dinari (vrhu Hrvatske), Učke, Slavonije…koju god sam planinu pitala, Boris je ili bio u vlastitom aranžmanu ili je vodio pun autobus.
Obitelj je posebna Borisova priča. Nikoga od svojih ukućana nije nagovarao na izlete i prirodu, sve se događalo spontano. Kad bi ga pitali, on bi prvo kazivao o ljepoti i blagu prirode pa su prvi zajednički koraci bili tek lagani izleti u prirodu, a kasnije su dolazili oni ozbiljniji, višednevni, u okolici, u drugoj državi… Album dokumentiranih fotografija bilježi vrhove na kojima su uz rame njegovi najbliži; točno u toj jednostavnosti stane veličina čovjeka koji je prohodao i ispenjao vrhove većinu planina na Balkanu. Najviši vrh osvojio je u Bugarskoj, no ne čini mu se važno to istaknuti jer za njega svaka planina ima dušu, svaka je izazovna, lijepa i jednostavna kada je gledamo takvim očima. Dobro, uspjevam nekako izvući iz njega koja mu je, makar pinku draža od drugih?
– Važno je što nosi planina; svoju kulturu i povijest. Svugdje je lijepo kada tražiš ljepotu. Nema i ne bi smjelo biti najdraže planine. Što je to najdraže, uopće? Ali recimo, ponovio bih izlete na Velebit, Premužićevu stazu, Velebitski planinarski put pa se spustiti u Starigrad na kupanje, Prokletije i slovenske planine. Ako baš trebam reći, one imaju malo više duše – kaže mi u dahu. Nisu ga privlačile velike i daleke ekspedicije. Dijelom jer su u to doba izistikvale dosta financijskih sredstava, a najviše jer vjeruje kako prvo treba vidjeti ”svoje”. Imamo divnih planina, staza, obilaznica i vrhova, valja ih posjetiti prije nego neke daleke i tuđe.
Ono što Borisa posebno raduje je imovina planinarskih časopisa! Uz knjige, revno je skupljao sve brojeve časopisa ”Naše planine” pa tako kod kuće posjeduje broj iz 1924. godine! Još koji put će mi spomenuti kako voli da je sve zapisano i razvrstano, jer ono što nije dotaklo papir – kao da se nije ni dogodilo. Tu su popisi članova, dnevnici i opisi izleta koje je vodio- Strastveni kolekcionar planinarskih pisanih materijala može se pohvaliti još jednim neobičnim hobijem. Baš kad sam pomislila da će mi pokazati silne značkice, on ponovo okrene rokovnik i ispred mene se otvori nekoliko stranica rukom ispisanih redaka: članaka gdje se spominje Svilaja i planinarsko društvo. Gotovo je prstom prekrio redak u kojem piše: Sinonim planinarstva u Sinju – naslov članka iz 2006. godine u Hrvatskom planinaru. Nikako mala stvar, jer Boris je utkao svoj duh markirajući i čisteći svaku stazu Svilaje i okolnih planina, Dinare i Kamešnice.
Do vrha se ide polako, uči me Boris, treba stati, osvrnuti se, gledati i promatrati, upijati i… uživati. Najljepše je na vrhu, no kazat će mi rečenicu koju sam jedva dočekala – Ne idem kao torba, već uživati. Umjesto ”za koliko sati sam gore”, pitam se ”što meni ovo čini dobrog” to je smisao planinarenja.
U planini je rijetko kad sam, jer smatra da ono što čini planinu živom je društvo; veselje, pjesma i zajedništvo.
Nakon anegdota s karabinjerom koji je popustio na Okiću za vrijeme škole za vodiča, izgradnje improviziranog zahoda u prirodi, susreta s medvjedom na Šatoru; uozbiljili smo se i prošli povijest svilajskih domova. Priznat će kako je davno jednom zapikirao mjesto gdje je osjećao da bi trebao biti dom društva, fotografirao i otišao dalje. U tom vremenu, nevolje s domovima su se zaredale: Paunovac, Korita, dom na Perući (koji je svečano bio otvoren 1963.) koji su otišli u nepovrat pa sve do trenutka kad je njegov brat ‘zavitljao’ pločom Delilah koja je i dalje nastavila svirati kada je Boris izjavio:
– Mi moramo imati dom! – ozbiljnim glasom mi ponovi kako je nekoć ekipi na platou rekao. Što Boris naumi, to se dogodi pa je 2003. postavljen kamen temeljac za dom koji će kasnije prerasti u prekrasnu dvokatnicu snažnog imena ”Orlove stine”. – Dom okuplja ljude, tu je svatko dobrodošao. Tu se ne raspravlja i ne čini zlo. Dom je na radost svih koje planine zovu, odmaraju i napune pozitivom.
Ali – planini treba dati svoje baš kao što je Boris činio godinama; sate volonterskog rada; čišćenja, ekoloških akcija, pripremanja i markiranja staza. Što ih više njeguješ i činiš je pitomijom, planina i priroda te više nagrađuju.
– Tko dođe jednostavan u prirodu, velika je vjerojatnost da će se zaljubiti u nju i planine. Zato treba doći i pustiti da ti planina sama ispriča o sebi, ali i o tebi, zbog čega si tu – reći će pomalo sjetno.
Boris će u rukama uskoro držati i monografiju Svilaje povodom 100. rođendana Planinarskog društva i to ga posebno raduje. Osim što je pripremio i napisao dio teksta te podijelio brojne fotografije, velika je stvar držati društvenu biografiju jedne planine, planinarskog društva kojem je godinama bio tata, i njenih doživljaja.
Do dogodine bi mogli Boris i ja pričati o planinama i društvu, divnom načinu života kojeg je prenio na sve oko sebe – obitelj, najbliže, susjede, prijatelje, poznanike, namjernike, prolaznike… Ovaj vikend, svi će oni biti na Svilaji, ispred istog doma ”Orlove stine” koji će simbolično biti otvoren nakon gotovo dva desetljeća (volonterskog) rada kako bi stasao na svoje noge.
I suza i smija, rođenja, života i smrti, obljetnica, rođendana i godišnjica. Štramaca, toplih obroka, pjesama i litara vina, sve je to dobra Svilaja utkala u svoje grudi s ljudima koji su oživjeli njenu dušu ovih sto godina. Pa ako zbilja postoji Zoranićeva vila Svilaja, sigurna sam kako joj obrazi titraju od radosti ovaj vikend, lipanj i cijelu godinu. A kad se prolomi pljesak i stotine stopala dodirnu vrh Svilaje i plato doma, kad zaviori zastava… kad, kad. Svilaja će nam šaptati.
Ispričat će nam svoju priču, poeziju… i sigurna sam da će negdje spomenuti Borisa. Posve sigurna.
Kako uopće završiti ovaj tekst, kako prenijeti emocije koje sam osjetila u Borisovom glasu, pogledu dok smo pretakali jednu tračnicu njegovog života? Kako da sutra odem na planinu i ne promotrim drvo, cvijet i bumbare? Kako se, nakon svega što sam čula, uopće postaje planinar? Kako da idući put ne napravim desetak pauza, sjednem na goli kamen i osluškujem što mi planina govori? Kako da barem dio sebe ostavim planinama kako je to naš Boris učinio?
Što sam planini ja?
Što je u meni njen duh?
Gdje idem kad stignem do vrha?
Kakvu priču ću ispod rebara ovaj put sakriti?
Borisu bih možda mogla natipkati još jedno priznanje i zahvalu na ovu važnu lekciju o prirodi i ljudima, ljepoti oka promatrača, smiraju i skromnosti, i uokviriti ga; kako on kaže jer sve treba zapisati. Možda bih mogla nastaviti pisati, složiti stihove… ali ništa od toga neće biti ni blizu mom snažnom osjećaju zahvalnosti kad ga, nakon ovog teksta, vidim na Svilaji i zagrlim ga. Kad nas Svilaja zagrli.
Hvala ti Borise što si nam Svilaju, planinu i njeno Društvo, drugim domom učinio!
