Šta dite zna? Dičji svit velik je koliko oči stignu uvatit. Pogled je nježniji, pitomiji i bogatiji. U tom svitu, sve se događa jer – tako triba bit. A triba bit ono što nauče od nas. Tajna dičjeg svita – ne postoji.
U Sinj se uvukao poznati šušur. Svaki kantun živ je na svoj osebujan način. Kao da i ljeto računa svoju draž na vrijeme do palki i od palki. Taman u zadnji trzaj dnevne doze žege i težine zraka, ulicom prolazi alkarska povorka. Dok konji ispipavaju pržinu, a kandidati za ovogodišnje nadmetanje trude se što preciznije, snažnije i bolje uvježbati svoju trku, na vrhu trkališta je graja. Jedni drugima do uha, djevojčice i dječaci s posebnom pažnjom prate gdje su konji i tko će dotrčati.
”Jer smo iz Sinja, to je naše”, kazat će mi s rukama na bokovima najmlađi od njih, Petar. Ćaći, dugogodišnjem alkaru, čuva konja i ne bi se mijenjao ni za šta na svijetu. Trenutak prije, dobio je zadatak spremiti skoro tri metra dugo koplje uza zid. Sretan je, kaže i dodajte da ovo što on radi ne može baš svatko
Dok sunce polako zalazi za gradom, povorka s trkališta seli na hipodrom. Sagrađen za potrebe konjičkog sporta povodom Mediteranskih igara, hipodrom je mjesto od kojeg zapravo sve oko Sinjske alke posljednjih desetljeća počinje. Do tad spokojna površina postaje pozornica u malom. Kao da jedan čitavi grad unutar grada oživi. Dodaj. Tu. Aj ti prvi. Skini. Privuci. Osuši. Očešljaj. Opusti. Poput uigrane predstave, kreću se figure od najmlađih do starijih najiskusnijih. S poda se diže prašina, vrcaju kapljice sa šmrka i odzvanja smij. Prizor u kojem svaka riječ postaje višak. Gledaš i uživaš.
Svatko po nekoj svojoj špranci završava dan na hipodromu. Umor polako uzima svoj danak, a krug operi-napoji-napasi tek počinje. Nitko od njih dvadesetak, ako ne i više, rastrčanih po hipodromu neće reći da ne može. Dapače, di je veća čast, srića, radost i ponos nego kad mi kažu ja čuvam konja od toga-i-toga? Otkad je konja i Alke, postoji tradicija čuvanja konja. Taj poseban zadatak imaju najmlađi bez kojih bi Alka komotno mogla biti nešto drugo ili obično. Svima dobro poznata viteška igra događa se tamo na tristotinjak metara dugom trkalištu. Tamo se zbrajaju i odnose punti. Tamo je veličanstveno, igrano i ponosno. Tamo su truba, koračnica, odore, boje, palke i pržina. Ovdje na hipodromu je neka druga, (ne)obična, jednostavna i srcem življa Alka. Da ona ne postoji, ne bi bilo ni ove prve.
Petnaestogodišnja Lana preuzela je uzde moje priče i dopustila mi da uđem u njihov svijet čuvara konja koji, ako ćemo pošteno, nije nimalo jednostavan kao što bi mogli pomisliti.
”Mogla bih biti negdi drugo sad, ali ode se najbolje osjećam. Tu sam sretna i opuštena, a raditi s konjem mi daje samopouzdanje”, kaže Lana dok vodi Sarija, engleskog pastuha kojeg jaše alkar Gugić. ”Ne bi to mogao biti bilo koji drugi konj”, napominje mi. Dok se Sari izmiče jer ga škaklje četkanje, Lana objašnjava kakav konj treba biti i zašto je upravo ovaj ljepotan poseban. Njena pažnja i ljubav prema tamnosmeđem konju sa bijelim mrljama na stražnjim nogama je nemjerljiva. Gladi ga po velikim obrazima, tepa mu pa potežući uzde jasno mu pokazuje kamo treba ići. Vrijeme je za pašu.
”Sve za konja. Doć dvaput dnevno, oprat ga, pripremit i nahranit. To ti je ljubav. A kad iziđu na trkalište, e to je baš gušt. Ne može bit veći ponos od toga”, ističe Lana.
Oko nje se okupljaju drugi čuvari konja, mlađi, stariji, osnovnoškolci, predškolci… Svatko sa svojom dječjom brigom. Pitam ih znaju li imenovati tko čuva čijeg konja, u glas će reći da bi mogli znati. Nije to tako teško kad su svaki dan zajedno. Pored svog konja, ponekad čuvaju i tuđe ako baš netko ne može, no takvi trenuci su rijetki. Uza sva događanja i avanture preko praznika, sve što se ne mora raditi se odgađa i u prvom planu je biti – čuvar alkarskih konja. U tome su svi složni.
”Neće ujst. Nikad nije. Sluša te poput prijatelja.”
”Malo sam ljubomorna ako je netko drugi blizu mog konja.”
”Naučili smo sve od starijih. Ništa nije baš teško.”
”Volim konje i lipo mi je tu.”
”Vidija sam od prijatelja pa sam došao.”
”U mojih nema niko da jaše osim mene.”
Vrzmaju se, ubacuju jedno drugom u riječ. Čula sam preko dvadesetak razloga zašto su baš oni ovdje na hipodromu. Kad sam pomislila da me ništa više ne može toliko dojmiti, rekli su mi (možda) najvažniju rečenicu. Kao da se podrazumijeva pa mi je do tad nisu spomenuli, kao da je srasla s ovim krajem pa sva filozofija stane u njene riječi: A rodiš se s tin, tako ti to iđe. Iđe podrazumijeva da je u genima, kola u krvi, nosi se u tradiciji, doneseš to od kuće čak i ako nije u tvojoj kući. Nemaš se šta puno mislit zašto – jednostavnije ne može: iđe. Šta dica znaju, pitam se? Koliki je oblak snova koji jurnja, ili iđe, njihovim djetinjstvom? Pitam tebe; sjećaš li se svog djetinjstva – žege, manistre na pome, trke bosih nogu, zbora cvrčaka, ljeta u babe i dida, na selu, u tetke? Ljeta koja su bila sasvim obična ljeta. Da pitaš bilo koga od ovih malih čuvara konja, reći će ti da je njima ovo jedino, pravo i ispravno ljeto. I stvarno ga ne bi ni za šta mijenjali.
”Mora bit dobar i miran konj”, viče Roko, ”Divlji more bit samo Edek.”
”Edek je bija moj Sari a sad trči Alku”, ubacuje se Lana. Ne da ni da se na Sarija krivo pogleda.
”Ja sam na sve već navika i naučio”, sad samo uživam, ozbiljnim tonom govori Marin.
Dok dica jašu i opuštaju konje, naučili su me kako ih razlikovati po bojama. Dorat je smeđi, a tamni dorat je tamno smeđi konj, za narančastog kažu da je alat, a vranci su crni. Pomno su mi dali do znanja da se pastusi baš i ne vole pa da je najveća briga držati ih odvojene. Unatoč tome, slažu se da su mirni i dragi konji, ali opreza nikad dosta. Šime mi je kratko demonstrirao kako se konju gleda je li mu kralježnica zdrava, a njih nekoliko je stručno objasnilo gdje se i zašto konj oznoji, kako se konj sedla i što sve ide na njega. Osnovno znanje naučili su u konjičkoj školi, ali više im se sviđa učiti jedni od drugih. Njihova znatiželja je velika, a strahopoštovanje prema konjima i dosljednost ne zaostaju. Tijekom godine posvećeni su treninzima jahanja i radu s konjima bez obzira na vremenske uvjete. Upravo taj faktor je ključan, budući da se nakon Alke sjate, svi bi htjeli biti oko konja; s prvom burom, kišom i većom blatnom lokvom – ostaju samo oni koji to zbilja vole.
”Kako postaneš čuvar alkarskih konja?”, pitam.
Dođeš, vidiš, probaš, shvatiš da to voliš i ostaneš – ukratko. U pravilu, većina djece su članovi jednog od lokalnih konjičkih klubova, dok neki od njih imaju svoje konje. Kad je uloga čuvara u pitanju, bez ustručavanja će pitati i izboriti se za to mjesto, a neke će i sami kandidati za alku pozvati u pomoć. Posve spontano i bez previše pompe. ”Tako to iđe”, ponavljaju.
Ipak nisu svi u konjičkom klubu i jahači. Ivan je došao sa stricem u posjet hipodromu i svidjelo mu se pa je sljedeći put sa sobom poveo prijatelje, drugog Ivana, Antu i Stipu. Iako im je svima hobi zapravo nogomet, konje su jako zavoljeli. Bez obzira što ne jašu, ostali su ih jako dobro prihvatili i pomogli im da sve nauče. Sva četvorica nisu se libili pitati što sve mogu ili smiju raditi, a kad su čuli da će i čuvati konje, sreći nije bilo kraja. ”Nogomet ili konji?”, pitam. Dobro, provociram malo, a sva četvorica imaju osmijeh od uha do uha.
”Šalite se”, dobacuju mi, ”Ko bi normalan bira’ između toga dvoje?”
Djevojka Alka čuva predivnu kobilu Astru. Ponosna je na nju, a još ponosnija što je tek nekoliko godina članica konjičkog kluba. Početni strah je potpuno nestao, a sada samo uživa u ovoj prilici. Ljubav prema konjima prenijela joj je sestra, profesionalna jahačica koja se natječe na Ženskoj Alki na Gazu. Marijeta čuva alaj-čauševog konja i to joj je poseban osjećaj. Prije šest godina je prvi put vidjela pripreme konja za Alku, zaljubila se u njih i morala je doći, od tad je članica konjičkog kluba i jaše.
”Konj te pozna u dušu, ali ne tribaš se bojat”, reći će Emma i Nina dok čekaju znak da mogu preuzeti svoje konje. Prilaze im nježno i brižno dok ispred štale nekoliko djece usporeno jaše jer se polako stvara red prema špini gdje se tuširaju konji. Dobacuju jedni drugima, komentiraju, zadirkivaju, smiju se, glade konje, tepaju im, razmiču im franzete. Svatko zna što njegov konj voli. Kod tuša je već kaotično. Njištanje odzvanja. Voda se slijeva na sve strane, a guštaju i dica i konji. Stariji poviruju i drže ih na oku zbog sigurnosti. Nakon tuširanja slijedi sušenje, hranjenje, đir na pašu ispred štale… I sve to bez da je itko rekao da je umoran. Nema mjesta umoru iako su na svom zadatku otprilike od tri ili četiri poslijepodne. Svaki dan.
”Danas je najteže bilo oprat uzde”, smije se Ante i nosi uzde pod rukom prema štali, ”Triba to dobro istrljat, a ja nisam, pa sam mora’ dvaput.”
Malo dalje na zidiću sjedi Bartol Župić. Nekada je čuvao konje, a danas radi na hipodromu. Sređuje, jaše, potkiva, radi s mladim konjima. Radi sve i ništa mu nije teško. Cijeli život je s konjima pa voli reći da se s njima i rodio. Njegov did je imao konje, a Bartol je malo prije 301. Alke počeo čuvati konje alkarima. Od tada, san je svake godine isti, ako ne i veći: postati alkar.
”Lakše je s konjima nego s ljudima, zaključit će s osmijehom”, mahnuti i nastaviti sa svojim obvezama.
Kad hipodromom zaori sjaši, krene trka dice prema konjima. Neki kandidati u potpunosti prepuštaju konje čuvarima, dok neki ostaju i pomažu im. Sinergija najmlađih i iskusnih se osjeti, a kasnije ću shvatiti zašto je to tako. Dok strpljivo čekam da ih zaspem s još pitanja, hipodromom prolaze vojvoda Mario Šušnjara i alajčauš Ivica Filipović Grčić. Prilika za upitati ih štogod se ne propušta; koliko im znače čuvari konja? I još važnije; jesu li i oni čuvali konje?
”Dica su glavni začin Alke, od njih sve kreće. Pomažu, uče i slušaju, a svaki dječak čuvar mašta o tome da jednog dana bude pozvan u Alku. To je ta priča koja traje već tristo i devet godina. Ponos, ljubav i briga za konje su iznad svega. Čak i ako se dogodi da nikad ne uđu u Alku, odrastu i odsele, pa se sretnemo u nekom drugom gradu, sjete se i kažu da su nekome čuvali konje. Osjetiš taj ponos i radost”, kaže vojvoda Šušnjara dok pomno okom prati šušur oko nas. Radost na licu i radost u glasu se nisu mogli sakriti.
”Do prije koju godinu bilo je pedesetak dice za vrijeme prova. Lipo ih je vidit i znat da su dio nas. Ne samo njima već i nama znači da su tu jer to znači da Alka nikad neće nestat. Bez njih i njihovog doprinosa ne bi bilo lako. Neki od njih su cijelu godinu tu i brinu o konjima”, dodaje alajčauš Filipović Grčić.
Obojica su nekada čuvali konje! Alajčauš Ivica posebno je istaknuo kako je kao dvanaestogodišnjak čuvao konja alkaru Ivanu Zorici koji dobio 274. alkarsko nadmetanje davne 1989. godine. Tko bi se sjetio popisa svih alkara kojima su i vojvoda i alajčauš čuvali konje, no osjećaj ponosa nikada neće proći. Sad kad su u drugim alkarskim ulogama, žele tu ljubav nastaviti prenositi mlađima.
Baš poput ostalih kandidata s kojima sam uspjela razmijeniti pokoju riječ. Većina ih je kazala E, da nije dice... i bez obzira koliko godina je prošlo otkad su prvi put došli ovdje, većina je počela upravo kao ova današnja klapa s hipodroma. Jedno od novih lica na hipodromu je Josip Lipotić Piroga koji po prvi put sudjeluje u pripremama i izlazi na trkalište. Čuvao je konje, posjeduje svog konja i posebna mu je čast biti dio ovogodišnjeg šušura. Josip Jadrijević koji ove godine debitira kao alkar kopljanik, također je kao dječak čuvao konje. Iako je danas profesionalni jahač, hrvatski reprezentativac u preponskom jahanju, a posljednje tri godine imao je ulogu vojvodinog ađutanta, ne krije radost na spomen čuvanja konja. Konji su mu sve, obilježili su mu i osobni i profesionalni razvoj, a dolazak na Alku je – godišnji odmor. I ne šali se, s tim da je razlika što na poslu dnevno jaše i do nekoliko konja, a na Alki ima svog ljubimca.
Koliko cijeni i poštuje rad svog čuvara, pokazao je Mihovil Župa koji se prije tri godine upisao u knjigu slavodobitnika. Ne skrivajući ponos, sam je predstavio svog čuvara Šimu za kojeg je imao samo riječi hvale: vrijedan je, pažljiv i brine o svemu. Dodaje da je Šime pravi primjer kakav bi budući alkar trebao biti, pa se obojica nadaju da će kroz koju godinu i on dobiti priliku biti na trkalištu. Baš poput Mihovila, koji je svoj dječački san ispunio nakon što je devet punih godina čekao svoju priliku. A kako se to zbilja snovi poslože kad prije početka svoje debitantske Alke, tvoja kobila Tonka padne i poželiš odustati, odsedlati i vratiti kući – a koji sat kasnije pronosiš trobojnicu ulicama Sinja i odneseš ju, po prvi put u Trilj? Može li ljepše, životnije i luđe od toga?
Prvi brk traklišta razvuče osmijeh kad spomenem dicu. O njemu sam prije dvije godine pisala alkarsku priču, viknuo je u sridu kada sam objavila knjigu i došao je na njenu promociju. Gospodin u svakom smislu riječi i bez kojeg trkalište ne bi bilo isto – namještač alke, Josip Joko Runje. Vjerojatno nema osobe u gradu i izvan njega koja ne poznaje Jokin put u Alki, no kad je o dici riječ, on postaje još življi, emotivniji i kao da će svaki čas svakom od njih reći u sridu. Joko kaže da ih potrpa u auto koliko god ih može stati pa putem do trkališta ili natrag na hipodrom, pjevaju i zabavljaju se. Padne koji slajić ili slatkiš, a posebno veselje je kada Joko izradi dječje koplje. Dok u pozadini na palkama iz zvučnika svira Žankova Cetina, barba Jokine vedre oči sve govore, ništa ni ne trebam pitati:
”Ka dite sam bos trka Alku i to na magaretu i to je nešto posebno. A ove godine brojin 41 godinu da sam namještač Alke. Od devedesetih sam izradio i zabilježio 423 dječja koplja. Svu dicu šta mogu potran u autu i ode im je prvi zadatak odnit koplja na dno trkališta. Sve slušaju, dobri su i volin ih samo tako. Strašan je to osjećaj”, dodaje dok se priprema za još jednu provu koju će budnim okom ispratiti.
Ostalo je još malo vremena prije glavnog događaja za čuvare alkarskih konja. Nekoliko ih ponosno dolazi i kaže da moram zapisati prije nego odem. Sjedim i pišem: David čuva konja Branimiru Vučkoviću. Petra i Ivan brinu oko konja Tina Radanovića, Frano čuva konja Filipu Vučemilu, a Lana čuva konja svom ocu Anti Runji. Ne kriju zadovoljstvo i svim srcem navijaju za ”svoje” te jedva čekaju čuti prozivku tko će biti ovogodišnji alkari kopljanici.
Stisnuti na klupu i oko nje, oči su im uperene u vojvodu i postrojene kandidate za ovogodišnju povorku. Ni mušica se oko njih ne čuje, tek pokoji zvuk laktarenja ili potplate tenisica. S tolikom pozornošću prate i upijaju svaku riječ. Nakon što je vojvoda obznanio svoju odluku, na njihovim licima kao da netko oslikava paletu emocija. Isprepleću se radost, tuga, malo ljutnje, veselje, utjeha. Sekundu nakon raspusta, dica su u trku otišla svako svome. Ako njihovi nisu odabrani za alkare, ljubav prema konjima neće zbog toga nestati, a priznaju da onda imaju neke druge favorite alkare. Dapače, sutra su u istom sastavu na hipodromu i iste zadatke će s guštom obaviti.
Naslonjeni na šipku vježbališta, mladi čuvar Šime prati ostale kako čekaju red za tuširanje konja ili ih vode na pašu.
”Oćemo li ih popisati?”, pitam.
”Dašta ćemo, kaže i pažljivo pogledom od klupa prema štali krene nabrajati:
Lana (x3), Mia (x2), Iva, Marko (x2), Nina (x2), Ante (x2), Ivano (x2), Marijeta, Katarina, Roko, Mate, Katarina, Josip, Ivan, David, Petar, Gabrijel, Iva, Alka, Anja, Emma, Ana, Kristijan, Marin, Šime, Frano, Iva, Petra (ako smo koga preskočili, nije namjerno)
Čuvali Talijanku, Tonku, Astru, Pariza, Sarija, dugoimene, čudnih imena ili nekog trećeg konja, uvijek će biti živopisno, dječje i iskreno. Srčano. Ponosito. A kad se oko devet sati vrata od štale zatvore, konji su na svojim mjestima i žamor polako odlazi kućama. Rađa se nastavlja sutra. Iz godine u godinu, od Alke do Alke.
”A šta ćemo posli Alke?”, čujem ih kako između sebe pitaju.
Sliježu ramenima, smiju se, cirkusaju jedni s drugima, dobacuju dosjetke. Neiskvareni su, jednostavni, zaljubljeni u ovu litnju baštu. A šta ćemo s alkarskim pričama, pitam vas?
Sačuvajte ih djeci djece svoje. Neka se nose u svijet, pamte, prepisuju ako treba. Zub vremena kad-tad će odlomit svoje, pravo mu ili na krivo došlo. Doći će godina kad će se učvrstiti druge palke, ergelu će nositi snažniji konji i na trkalište će ući nove generacije stasitih momaka. U toj priči, uvertira će uvik ostati ista. Dica će ostat uvik dica. Tu srčiku Alke nitko nikada neće promijeniti. Dok je dičjih želja i ljubavi prema konjima, ona će živjeti. Dajem ruku u vrelu pržinu s trkališta. Kad ovih dana zapucaju mačkule, krene glazba, budnica prođe ulicama, zasvira truba, zanjište i zabate konji, zasjaji vatromet nad gradom… sjetite se ove dice. Zapamtite barem jedno ime.
Neka nam donose Alku baš takvu kakvu je njihove oči vide i koliko mogu uvatit svita. Jednom kad dođu ozbiljnije godine i ovaj tekst postane tek spomenar i kronika jednog vremena, mogu cilom dušom na glas reći – eno, a pisali smo jednom, čitali ste o njima.
… jer, tako to iđe, zar ne?
Napomena: Tekst je djelomično (i) namjerno napisan na dijalektu i izražava isključivo stavove autorice. Niti jedan dio teksta kao i fotografije ne smiju se kopirati, distribuirati i koristiti bez dopuštenja autorice.
Fotografirala: Tea Marinović
Hvala svim malim i velikim sugovornicima, kao i onima koji su moja velika podrška i vjetar u leđa kada pišem alkarske priče. Uživajte u danima koji slijede!
SVE NA JEDNOM MJESTU
kontakt
Živim u Sinju, ali s današnjim mogućnostima tehnologije to nije nikakav nedostatak za vidjeti se ‘uživo’
Korijandulica, obrt za vizualne komunikacije, usluge i trgovinu, vl. Melani Glavinić, Sinj
© 2023 Jada | Terms and conditions | Refund and returns
