Vjerojatno ne postoji osoba koja čeka onaj djelić sekunde ‘u šta je’, pa se trkalištem pronese oda veselja za pogođenu sridu. Marš u sridu ili poznatiji kao broj 19, zasvirao je četiri puta tog dana u drugoj trci. Bile bi škrte ove riječi kada ne bih spomenula da se na svaki zvuk – Mario nasmijao
Od dječačkog sna, zanimljive debitantske povijesti, zatim osvojenih pet trofeja u kolekciji, Mario Šušnjara postao je važna, ako ne i najvažnija, figura u Sinjskoj alki. Biti kandidat, alkar kopljanik ili alkarski momak, čini se da može biti svatko. I svi su u nekom trenutku zamijenjivi, što je normalno, no biti alkarski vojvoda nosi izrazito veliku odgovornost za svaku riječ, postupak ili odluku. Nezamislivo je teška ta uloga koja na van djeluje vrlo isprofilirano, nekima možda umjetno, neuzbudljivo, drugima pak kruto, ali Mario je ne bi mijenjao za ni što na svijetu. Mimo alkarskih reflektora, Mario je oženjen i otac je troje djece; Roka (15), Dore (12) i najmlađe Hane (4). Svima je već poznata priča kako je suprugu koja je svirala u Gradskoj glazbi, upoznao upravo na pržini, stoga za Alku ima potpuno razumijevanje jer je i sama iskusila alkarsku pržinu.
Biti zaljubljenik u konje
Negdje u prostoru i vremenu između Šibenika, Trilja i sinjskog hipodroma započela je Marijeva priča. Njegovi roditelji radili su u Šibenku, a svaki slobodan vikend provodili su u naselju Vedrine pored Trilja. Za njega je to bilo ”mjesto gdje se spava”, jer je iz tog ‘slobodnog vikenda’ izvlačio najviše, a svaki slobodan trenutak provodio jašući na hipodromu.
Vrućina je polako popuštala u centru grada, a sve više posjetitelja motalo se oko palki pod alejom kestena i dolazilo gledati prove. Zahuktavaju se tjedni pred Alku. Tek krajičkom oka vidjeli smo na vrhu trkališta tko je maločas projahao, a Mario se trudio barem malo poćiriti i svakog ispratiti. Iako je sav u Alki, njegovoj obitelji nema alkarske tradicije, odnosno nitko iz muške loze nije obukao alkarsku odoru. Niz je prekinuo on sama kada je predao molbu u Viteško alkarsko društvo čim je stekao uvjete.
Prije toga, naglasit će da se bez ljubavi prema konjima ništa od ovog ne bi dogodilo. Najprije su ga zarazili konjički sport, brzina i natjecateljski duh, a radom i disciplinom dolazilo je sve ostalo. Svoj prvi turnir u Sinju s 13 godina pamti po tome što je pao i slomio rebro. Taman su mater i ćaća stigli u publiku, a njega odvozi hitna. To je bio šok, ali s vremenom im je bilo lakše. Vikendi su bili rezerviran za odlaske na natjecanja i turnire po cijeloj Hrvatskoj; od Zagreba, Križevaca, Đakova, Kutjeva, Pule, Istre… A takvo iskustvo donijelo mu je najbolje: lekcije o odgovornosti, kako se brinuti za sebe i životinju te kako biti daleko od kuće. Dakako, pristizale su i nagrade. Tako je 1995. bio treći junior u Hrvatskoj u preponskom jahanju, a kasnije je završetkom srednje škole uslijedila važna odluka: baviti se konjičkim sportom ili upisati studij.
Iako je srcem znao gdje bi najviše volio biti, realnost je ipak presudila. Ako se želiš baviti konjičkim sportom, kaže Mario, on je zahtjevan i izistkuje puno ulaganja za vrlo neizvjesnu budućnost. Ipak, svaki slobodan trenutak u Zagrebu provodio je jašući i trenirajući, a obavezno se preko ljeta spremao za Alku. Čim je postao punoljetan predao je molbu, a s dvadeset godina se učio i pripremao u pratnji. Tri godine kasnije je protrčao Alku. Osjećaj prvog susreta s trkalištem i pržinom je nemjerljiv i teško zaboravljiv. Bio je to čušpajz poštovanja, časti, zadovoljstva, ali i straha. U prvoj godini boravka na pržini nadođu sva očekivana i neočkivana pitanja, a tek susret i osjećaj držanja koplja u ruci, trenutak je koji mijenja igru.
Biti najuspješniji debitant u povijesti
Osim koplja, posebno je u zapečaćeno u sjećanju ostalo oblačenje alkarske odore. U albumu su ostale fotografije, ponešto videa, a najsnažniji trenuci su ostali zauvijek urezani u ljeto 2000. godine. I sada se naježi kad se prisjeti košulje, gaća, dolame, pojasa, kalpaka… Za njega je to bila posebna čast, dostojanstven trenutak u koji ga je ispratila majka, kako običaji nalažu, budući da tada nije bio oženjen. A onda je došao najljepši dio Marijeve alkarske biografije.
Ono što sam do sada naučila je da za Alku nema pravog recepta; osim što moraš biti sposoban, konj se mora probuditi na sve četiri zdrave noge, mora te potrefiti i sreća. Naravno da sam iskoristila priliku pitati i vojvodin recept. Osim što mi je potvrdio sve što su mi ranije kazali, Mario je istaknuo da je važno i da si spreman za pobjedu – u glavi. Naravno, i da konj ima svoj dobar dan.
Kad smo kod konja, Mario se s radošću prisjetio svojih konja koji su bili sportski, konja preponaša. A za prvu Alku ga veže zanimljiva priča. Naime, Boško Vladović bio je malo krupniji i trebao mu je veći konj koji će ga moći nositi, tako da je jašio Marijevog. A njemu je, nakon što su se svi dobri konji rasporedili, ostao Pucko – divlji konj. Bio je lijep, ponosit, ali divlji i dosta nemiran. Godinu ranije je ozlijedio pripravnika, pa je donešena odluka da Pucko neće na Alku jer je opasan. Mariju nije bilo svejedno čuti da baš za njega nema konja, a osjećao je da je u dobroj kondiciji. Pitao je tadašnjeg alajčauša Ivana Zoricu može li on uzeti Pucka, na što je alajčauš negodovao.
Biti slavodobnitnik (dva puta)
U alkarskoj biografiji Mario je upisao natjecanje u 21 Sinjskoj alki, uključujući Alku koja se trčala u Vukovaru 2017. Na regalu u kolekciji stoje dvije pobjede na Alki, dvije čoje i jedna Bara, a pripetavao se još tri-četiri puta, što na Alki, što na Bari.
Danima mu je trebalo da dođe sebi, osjećaj lebdenja po zraku nije prestajao. U međuvremenu je dobio Čoju, a onda 2010. ponovo Alku. Ovaj put je bilo mrvicu drugačije.
Mario naglašava da je u Alki izrazito jak i natjecateljski duh. Koliko god pričamo o kulturnom i tradicijskom identitetu, bez tog sportskog elementa ništa ne bi bilo isto. Možda se Alka ne bi mogla usporediti s profesionalnim sportašima, ali što se ambicije i želje tiče, tu su negdje.
Ako smo pomislili da je Alka uvijek ozbiljna, lako se prevariti. Smijeha i zezancije nikad ne nedostaje, kao ni šala, dosjetki i anegdota. Mario je jednu, u kojoj je i sam bio akter kao iz topa otkrio.
A druga anegdota je točno za kategoriju da mi je netko pričao. Naime, prije nego je krenuo u pripete, konj se ozlijedio a Mario je uzeo prvog s reda računajući da je gotovo, budući da ne poznaje konja. No nije računao da je baš taj konj isto zdravstveno problematičan. Dok su trkali prema alki, konj je zabacivao glavom pa se naginjao – jer je slabo vidio. Ipak, iz trke je uzeo dva punta! Veselja i smijeha dovoljno je za napisati nekoliko knjiga. Mario kaže da bi se od trenutne ekipe dala složiti dobra stand up grupa. Iako su pripreme zahtjevne i traju od sredine svibnja, uz dobro društvo, domaću spizu, a kad malo zatopli odlaska do mora, sve je lakše. Svaki element je važan za održavanje timskog duha, što publika sigurno osjeti za vrijeme alkarskih svečanosti.
A lijepa je doslovno svaka Alka i na svoj način drugačija. Naravno da se u dnevnik upišu i one koje su posebnije, primjerice Alka u Vukovaru koju će do kraja života nositi u sebi.
Biti alkarski vojvoda
Biti alkarski vojvoda časna je i odgovorna funkcija i svakom alkaru je zasigurno jednom želja to i postati. Baš kao što je prvi dječački san postati alkar, ova druga želja polako se ušulja s vremenom. Nije baš uobičajena praksa da alkar postane vojvoda, čime svjedoči popis posljednjih pedeset godina, ako ne i više. Kod Marija se ta slučajnost dogodila spontano – slučajno. Svakodnevno, mimo trkališta, punata i alkarskih spomenara, Mario vodi vrlo uspješnu privatnu karijeru i upravo znanje i iskustvo koje je stekao na projektima i u menadžmentu te radu s ljudima, odlučio je usmjeriti i primijeniti u Alki. Prilika se stvorila, a on ju je objeručke prihvatio iako je svjestan koliko ta uloga sa sobom donosi odgovornosti.
Poput glumaca u čije su uloge postavljeni, a svaki njihov korak se pamti, nagrađuje ili komentira. Baš poput vojvodinog govora o kojem se danima nakon Alke raspravlja. Sad je već neborivo da imamo vojvodu čiji se govor jedva čeka čuti. Nisam odoljela pitati kada ga piše, kako, tko mu pomaže, ali i hoće li za potrebe ovog teksta dati kakvu ekskluzivu.
Osim govora, koji se polako brusi, posebno važna odluka je tko će se natjecati na ovogodišnjoj 310. Sinjskoj alki. Naime, ovaj razgovor nastao je tri dana prije nego je Mario odredio povorku. Iako sam možda htjela dobiti neku posebnu informaciju, Mario je ostao vrlo profesionalan, ništa mi nije dao naslutiti, ali je i pojasnio koliko je ta odluka teška. Iako ne mora biti na provama, trudi se doći što češće i biti što više informiran. Alajčauš Ivica Filipović-Grčić, koji ga svakodno izvijesti o stanju kandidata i konja, kao tim se dobro slažu i to mu je vrlo važno.
A kad smo već kod promjena, morala sam ga pitati: što bi promijenio da može, kao alkarski vojvoda?
Ono što sigurno ne bi mijenjao i što mu je najljepše na Alki započinje odmah ujutro, a to misa na Gradu. Vrlo je upečatljiv trenutak kada se pogled spusti na cijeli Sinj i sinjsko polje, a svježina kolovoza razbudi svakog tko je stigao na brežuljak i kapelicu sv. Mihovila. Nakon toga slijedi onaj civilni dio, doček gostiju kada već kreće polako i nervoza je li sve na svom mjestu, ima li dovoljno hladnog pića, dobrog ića. Sto detalja o kojima zajedno brine sa svojom suprugom. Nakon protokola, dolazi cjelogodišnje iščekivanje i preobrazba kada se obuče alkarska odora, stavi kalpak na glavi i stavi sablja o pas. Osim tog vizualnog, najveća promjena događa se u glavi, u razmišljanju. Dalje je sve igra kakva opstaje već 310. godina.
Kad se pospreme koplja, a pržina se krene odvoziti, miješaju se osjećaji. Mario kaže da je tada i pun i prazan. Sutradan Alke je najduži i možda najteži dan. Klupko obaveza se začas razvuče pa isprazni svaki atom snage. S druge strane, u duši je osjećaj silne radosti i ponosa.
Već se i treća trka bližila kraju kada smo za kraj ostavili ono najpitkije, najsočnije koje ovaj tvrdi, živi kraj izvuče iz nas koji ovdje nismo domaći. U svojoj prvoj alkarskoj priči napisala sam da se sva mudrost dalmatinske zagore može zbiti u objašnjenje: u ništa i promašio. Teško je pogoditi u sridu iz prve, pa druge i treće, dojahati uz broj 19 i ispustiti alku na pržinu. Ponekad i taj trijumf neće biti dovoljan da ugodi svima, a Mario je to za kraj baš lijepo sažeo, da ništa više ne moram dodati:
Bude mi drago da je naš narod tako ‘težak’. Za Alku je bolje da su takvi i to je razlog zašto je ona tako dugo opstala u Sinju. Ljudima je stalo do Alke, iako neće odmah priznati. Naš biser je upravo ona, ali i brojni ljudi koji je vole, koji su ispod te ‘tvrdoće’ zapravo veliki i topli. Pravi domaćini. I na to sam ponosan.
Fotografije: Roko Pavlinušić