Pola sata prije probe, ekipa se polako okuplja po prostorijama najživahnije sinjske družine. Iz obližnjeg parka dopire žamor, glazba, buka, a svako toliko zatrubi kamion iz lunaparka, no čini se da glazbarima nimalo ne smeta. Za koji minut, na pokret dirigentske palice započet će još jedna epizoda ove glazbene generacije.
Bilo da upitaš mlado ili starije iz Gradske glazbe Sinj otkad svira, rijetko ćeš dobiti samo broj godina. O svakom od njih dala bi se napisati posebna priča. Priča o glazbi ponajprije je priča o ljudima; ocu, djedu, kumu koji je bio maestro, putovanjima, svečanostima, pozivima i ljubavi. I baš zato, ovo neće biti običan tekst o sinjskim glazbarima. Bez obzira sviraju li pola stoljeća ili će im ovo biti prva koncertna godina, odzvanjalo je isto: glazbu ne doživljaju samo kao hobi. Glazba je nasljedstvo, s njom se rode, rastu, uče, glazba ih prati kad je grubo i kad je lijepo, kroz fešte i žalosti. ”To je duša grada!”, reći će predsjednik Petar Pavlović.
Posebnu vrijednost Gradske glazbe Sinj čine upravo oni – flautisti, klarinisti, trubači, saksofonisti, tenori, bubnjari… Kroz orkestar su prošle stotine glazbara, a u brojnim sinjskim obiteljima ljubav prema glazbi prenosi se s koljena na koljeno. Filipović-Grčići, Norci, Poljaci, Šimci, Tomaševići, Vučkovići, Župići… uz brojne druge loze obitelji, stvorile su povijest dugu sto šezdeset i četiri godine. Mijenjali su se članovi, dirigenti i repertoari, ali uloga Gradske glazbe Sinj ostala je ista; biti glasnik, glas i srčika gradske pozornice. Svirali su u ratnim i mirnim vremenima, na crkvenim svečanostima, državnim obilježavanjima, koncertima i kulturnim manifestacijama predstavljajući svoj grad diljem Hrvatske i izvan njezinih granica, stoga s pravom nose titulu identiteta svog grada.
Ono što se pamti
Glazba bi trebala dirati dubinu srca, a o njoj bi se dalo pisati naširoko. Na početku još jedne probe prije najpoznatijeg ljetnog koncerta, dirigent Mislav Norac pjesnički je pojasnio kako smo zapravo okruženi glazbom, čak i kada o tome ne razmišljamo. Dovoljno je hodati u ritmu ili staviti ruku na srce i osjetiti svoj ritam – i to čini glazbu. Glazba je utkana u gotovo svaki životni proces pojedinca, no kad je riječ o puhačkoj glazbi, Sinjani su tu strogi. Postoji zapis iz njihove monografije kako su stariji Sinjani glazbu zvali isključivo puhačkom, a sve ostalo za njih je bila muzika. Rijetko je koja javna manifestacija bila posjećenija od javnog nastupa Gradske glazbe Sinj, jednog od najstarijih puhačkih orkestara na području današnje Hrvatske. Nekada ih je narod posipao cvijećem, dočekivao s kavom i kolačima nakon budnice, a domaći svit posebno pamti koncerte i plesnjke u ljetnoj bašti Livno. Poštovanje i ljubav domaćeg puka prema sinjskoj glazbi godinama je postala još čvršća.
Zidovi vježbaonice i prostorije za odmor puni su pohvalnica, nagrada i zahvalnica za rad, trud i odlične na brojnim natjecanjima. Iz drvenih okvira vire zajedničke fotografije sa smotri, procesija, proslave sv. Cecilije, s Tvrđave, karnevalskih druženja i ispred brojnih znamenitosti na putovanjima. Zahvaljujući Dražanu Župiću na zidu kao trag jednog vremena, albuma prošlosti i spomenara o glazbarima za sva vremena ostala je zapisana mapa ”Razvojni put Gradske glazbe Sinj” sa svim zanimljivim detaljima, datumima, imenima dirigenata, važnih promjena i činjeničnog stanja na koju su članovi izrazito ponosni. Dražan je iza sebe ostavio brojne zapise o glazbi, knjižice o notama koje se i danas fotokopiraju i bilješke o povijesti sinjske glazbe. ”Imati samo talent nije dovoljno za biti glazbar. Potrebna je toplina i želja za ostaviti sebe u toj glazbi.”, reći će mi na početku naše priče glazbari.
Stisnuti na kauču i stolicama, izmiješane su generacije mladih i starijih. Jedan od njih je i Zoran Mastelić Masle koji je u glazbu ušao davne 1978. godine preko brata, a njegovi instrumenti su rog i truba. Najviše pamti druženja i zafrkancije iz autobusa s putovanja kao i brojne nastupe. Drugačija su vremena, kaže, no i dalje uživa što je sastav raznolik i što ima mladih koji vole i cijene glazbu. On bez glazbe ne može. S druge strane, Mario Despotović Fizi pamti svoj prvi nastup s Gradskom glazbom i to na Svi svete kada su po cijeli dan svirali po groblju, kao i svoju prvu Alku 1998. godine: ”Nema tih riječi koje to mogu opisati. Van serijski, kao da te netko katapultira negdje drugo.”
Danas orkestar broji šezdesetak članova, od najmanjih do onih koji će uskoro proslaviti pola stoljeća sviranja. Svatko od njih pamti svoj prvi nastup, kako i ne bi kad su u svakom utkane najprije emocije. Većini starijih prvi nastup bio je sprovod, budući da se nekada plaćala tkz. šihta pa su na taj način zarađivali džeparac, no uprave takve životne situacije učinile su ih majstorima glazbe, putovanja ali i zabave i anegdota. Recimo, stariji pamte sprovod u Gardunu za vrijeme jake kiše koja je gotovo pa potopila pokojnikovo posljednje počivalište, a jedan od glazbara viknuo je ”Ako nije umro, utopit će se”.
”Pa ti budi ozbiljan i sviraj iza toga!”, reći će kroz smijeh Tihomir Župić, glazbarska legenda čiji duh za glazbu živi svakodnevno, a u Gradsku glazbu uvukaoje čitavu obitelj; suprugu Ivanu, sina i kćer. Kod kuće se, dakako, svira u svim prigodama, veselja ne manjka, a kad disciplina s dolaskom na probe zapne, tu onda guraju jedni druge. Tihomir svira trombon, a po njegovoj skromnoj procjeni kroz orkestar je prošlo između 40 i 50 Župića koji su se mijenjali s instrumentima. Njegov krsni kum Ivelja Župić bio je maestro koji je u glazbu uveo mnoge momke pomlađujući sastav nakon što je dirigentsku palicu preuzeo od dugogodišnjeg sinjskog glazbara i kapelnika Luje Dallbele.
Generacije su se sada promijenile i svaka sa sobom donese nešto novo. Tihomir Župić je poput hodajuće knjige anegdota glazbara, a tek kako mu se oči zacakle kad o njima priča! Bilo je raznih dogodovština i sve ih u detalje može ispričati; od loših domaćina koji im nisu pružili prenoćište pa su se snalazili, noćenja po raznim ustanovama, do svečanih večera na kojima se, kako kaže, nisu znali svečano ponašati, do klarineta koji je letio kroz prozor autobusa i posebnog glazbara koji je na sprovod došao u japankama pa su mu za tu prigodu obojali noge. Posebno pamti kada je osamdesetih godina za vrijeme Alke propala bina složena od dasaka (današnje palke) pod orkestrom za vrijeme himne ”Hej Slaveni”. I što god se dogodilo, dobro ili loše, unatoč promjenama koje se po prirodi i trebaju dogoditi, Tihomir je u jedno siguran: zajedništvo koje nosi i glazba i njen duh kroz sve ove godine su ostali isti.
Ono što čini temelj
U ovoj glazbenoj družini, kako će reći jedan od najstarijih glazbara, ništa nije bilo bez razloga, bez reda ili naopako. Ono što se provlači svim generacijama je isto: ”U glazbi se ipak prvo uči hodati. Uvijek i zauvijek lijeva ide prva, a potom se njišeš i pratiš druge glazbare oko sebe. To je lekcija koju svi moraju savladati, jer u ovako uigranom, harmoničnom timu svaka, pa i mala greška se vidi.”
Tako će otvoriti svoju priču Darko Norac koji pamti datum svog ulaska u Glazbu, jer baš na taj dan njegov brat slavi rođendan (19.2.1976.!). Nekada je, kako kaže, za biti glazbar trebalo imati i dobre ocjene u školi, ali i dobro ponašanje. Koliko je bila popularna strogoća, govori činjenica kako je nakon jednog razuzdanog izleta i zbog toga što je stao na stranu mladih zabavljača, imao suspenziju sviranja od godinu dana! I baš ta godina bila je značajna za ulazak njegovih sinova, Mislava i Branimira u glazbu. Moglo bi se reći da je ”najpoznatija” glazbarska kazna, na kraju rezultirala novim, mladim dirigentom koji će više od desetak godina kasnije preuzeti palicu nad orkestrom. Sada je to jedna lijepa uspomena, a kao fizički trag da se sve tako odigralo, negdje u kući je pospremljena molba koju je, kao jedini glazbar do sada, Mislav napisao za ulazak u glazbu.
Brojna su imena bile niti vodilje koje su držale na okupu glazbare svih ovih godina. Osim što lozu sinjske glazbe čine brojne obitelji i krvna srodstva ili brakovi, nasljeđivanje unutar glazbe zbiva se i duhom, jer ne spomenuti ljude koji su glazbu činili glazbom, bilo bi posve pogrešno. Na spomen Josipa Župića barba Maze koji je glazbom ravnao pune 22 godine, i ranije spomenutog Dražana Župića, otvara se neka druga dimenzija glazbarske kutije. Mazo je bio maestro čvrstog karaktera, a Dražan jedna plemenita duša koju su svi glazbari voljeli. Svatko je na svoj način dopirao do glazbara, kad bi bila riječ o izboru skladbi u kojem su se ponekad razilazili, a Darko je to slikovito, posve biblijski opisao: ”Mazo je bio kao Mojsije, koji nije bio vičan govoru, a Dražan kao Aron, njegov rječiti i snalažljivi glas. Kad bi mu složili spačku i ostavljali note koje bi voljeli svirati, Mazo bi rekao samo: “A šta ćemo sad, evo, već kad je ostavljeno ispred nas, idemo probati.”
Kad je barba Mazo, kako ga od milja zovu, preminuo, obiteljska želja bila je da ga isprati klarinet koji mu je cijeli život bio najdraži instrument. Pomalo neobično za ispraćaj i velika čast za Mislava kojem se taj dan urezao u sjećanje. Iza barba Maze ostale su kajdanke u koje je prepisivao note skidane po sluhu s bilješkama autora, a koje su kasnije razdijeljene među glazbarima. Pronašlo se tu i instrumenata tako da je svatko dobio djelić glazbarske relikvije za uspomenu ali i poticaj i motivaciju za biti što bolji.
Put izvrsnosti u glazbi je težak. Dobiti glazbarski gen je tek osnova, a samo rad i strpljenje donose rezultat. Iako su prethodnici kapelnici, dirigenti i voditelji omasovili, modernizirali, mijenjali, ali i sačuvali najvažnije u glazbi, izazov je pred svima uvijek ostao isti – kako pridobiti mlade, uvući ih i zadržati u glazbarski život kakav opstaje više od stoljeće i pol?
Danas se djeci i mladima nude brojne aktivnosti i sigurno je teško posvetiti se isključivo glazbi, s tim se svi slažu, no s druge strane, današnji sastav broji desetke obrazovanih glazbara, što je nekada bilo nezamislivo. Ponosni su što unutar svojih redova mogu nabrojati košarkaše, ragbijaše. No s tim uzletom dolazi i nova vrsta brige: kako zadržati profesionalce i amatere, jer kako bi narod rekao sto ljudi – sto ćudi? Baš zato, između svih nagrada na zidu vježbaonice stoji pikado i društvene igre. E tamo se omjeraju snage i rješavaju mušice!
”Mi smo složna ekipa. Jedini problem koji stvarno imamo je nedostatak mjesta na palkama! Obzirom koliko nas je, ne možemo svi stati!”, kaže Petar Pavlović, predsjednik društva koji već sedam godina vodi Gradsku glazbu Sinj, a u glazbi je preko tri desetljeća. Uz sviranje, na njemu je i odgovornost oko organizacijske strane društva, brojnih administracija, brige oko financiranja i vođenja da sve bude ko po špagi. No ni on nije lišen emocija kada je glazba u pitanju! Najviše voli koračnice, posebno Kuletinove, osim što ih zna napamet, smatra da najbolje predstavljaju Sinj. Draga mu je i filmska glazba, posebnu kad ju orkestar svira u punom sastavu.
Vedrih očiju kada govori o svojim glazbarima, o ljudima koje je najbolje pitati o duhu Glazbe jer pamte bolje od enciklopedija, uz blagu opasku kako je Gradska glazba živa cijelu godinu a ne samo ovih dana kako se to često čini, Petar će reći: ”Siguran sam da nema ni jedna obitelj u Sinju koja nije imala nekog, barem jednu osobu koja je bila u glazbi. To je velika stvar i čast, i trebamo biti ponosni na to”.
Ono što je klišej koji užga dušu
Ostalo je još nekoliko dana do najatraktivnijeg dana u godini Sinja. Ujutro nakon što puknu mačkule, gradom će se pronijeti budnica koju tradicionalno izvodi Gradska glazba Sinj. Posljednjih godina ta uvertira u dan Alke postala je fenomen koji se dočekuje, kojem se plješće, kojeg se čak i ne propušta dalje niz ulice. Kao da je narod nezasitan njihovih nota. Taj trend oživio je tek posljednje desetljeće, negdje od jubilarne tristote Alke, no glazbari ističu kako su one prijašnje budnice njima bile puno draže jer su bile pitomije, svečanije i puno su ljepše dočaravale početak najsvečanijeg alkarskog dana. Za taj cijeli dan, posebno to popodne provedeno na palkama najbliže alki, živi svaki glazbar. Iako su majstori u glazbi, trema na Alki postoji, jer sve treba biti usklađeno. Osim namještača Alke, oni su prvi koji svojom glazbom dojavljuju kad alkar pogodi u sridu. Kakvog li gušta, da ti srce pukne, reći će.
Jedan od posebnih trenutaka, ulazak na trkalište, koji svim glazbarima najviše znači opisao je sadašnji dirigent Mislav, pogledom i zanosom kao da je već tamo: “Hodamo dvadesetak metara s početka pržine, ne vidimo još ništa. Onda ide krivina udesno i otvara se cijelo trkalište, a mi počinjemo svirati Sinjske alkare. Neopisivo je.”
Petar gotovo istim riječima opisao je taj trenutak: ”Evo i sad se naježim kad pomislim na taj izlazak na pržinu, publika koja stoji na nogama, momci koji se njišu dok mi sviraju. To se mora doživjeti, drugačije se ne može dočarati.”
Zamisliti Alkarske svečanosti bez gradske glazbe, nemoguća je misija. Alka i glazba ljube se praktički od trenutka njihovog djelovanja o čemu postoje i zapisi fra Šimuna Milinovića. Tradicionalni marševi koji prate povorku i nadmetanje utkali su se i mlađima i starijima. Ove godine čak deset najmlađih stat će po prvi put u orkestar i krenuti najprije lijevom nogom. Za njih je to posebna čast i ponos, odore su već spremne i nema toga što ih može izbaciti iz takta. Katarina i Marta su najmlađe glazbarice u obitelji; Leni-Aniti, čiji je otac alkarski momak, ovo je prva godina u Alki i cijela obitelj puca od ponosa. Također, dečki koji su se odmarali u pauzi od sviranja, Roko, Ivan, Petar, Grgo dobacuju da jedva čekaju nedjelju i početak Alke. Svatko od njih odabrao je instrument u kojem uživa, marljivo i strpljivo vježbaju i mimo proba, ali uzbuđenje je nemjerljivo! Alka je njihovo finale za koje se dugo spremaju, nakon čega ih čeka proslava blagdana Velike Gospe na kojoj sudjeluju, zatim Dječja Vučkovića alka, a potom mali predah prije koncerta povodom blagdana sv. Cecilije.
Dan Alke ipak zna iznenaditi, dokaz je prošlogodišnje nadmetanja kada je Alka bila odgođena zbog velikog nevremena koje se sručilo na Cetinski kraj. Iako su ukrali sve simpatije publike i gledatelja pred malim ekranima, glazbarima nije bilo lako; papiri s notama završili su u blatu, odora je bila mokra, a stariji naglašavaju da je sreća što se nitko nije razbolio niti instrumenti oštetili. Kažu da nisu pogledali snimku nastupa, nikad to ne čine, ali slažu se da je bila posebna. Posebno je ostala u sjećanju Mislavu kojem je to bilo vatreno, odnosno kišno krštenje nakon što je preuzeo dirigentsku palicu od prethodnika i svog uvaženog profesora i mentora Grge Grubišića, maestra koji je ostavio ogroman trag u sinjskoj glazbi.
”Kroz glavu mi je prolazilo sto misli; čije su note odletjele, da se netko ne ozlijedi, da netko ne ostane bos u onom blatu, instrumenti se pune vodom, pa još pazi na protokol, da sve štima… a prvi mi je put! Ne ponovilo se.”, govori Mislav kroz smijeh.
I po kiši i po lijepom vremenu, od alkarskog zova pa do marševa, bez glazbe bila bi to posve tiha i obična svečanost, pa čak i alkarska, jer sinjska glazba donosi nešto oku neuhvatljivo, duši kao melem. Glazba čini ovaj grad još življim, upečatljivijim. Autentičnijim.
Ipak, svaka priča o neraskidivoj vezi sinjske glazbe i Alke, prije ili kasnije dovede do imena Josipa Kuletina. Skladatelj, glazbenik i mučenik koji je doslovce odvučen i nestao nakon jedne probe, ostavio je golem trag u povijesti glazbara, pa bi njegovo izostavljanje iz ove priče zaista bilo teško opravdati. Ako je vjerovati zapisima, Kuletin je poslao pismo tadašnjem Viteškom alkarskom društvu u kojem je opisao svoje djelo i istaknuo da je nastalo iz osjećaja kojem je posvetio pažnju i svoje glazbeno znanje. Društvo je otkupilo marš, a koračnica je postala nezaobilazan melem alkarskih svečanosti. Taktovi dviju koračnica Kroz splitske kale i Sinjski alkari mogu se čuti samo u viteškom gradu i sigurno nema osobe iz Sinja pa i šire koja ih ne može već u prvoj sekundi prepoznati.
Dok traju posljednje pripreme, uštimavanje instrumenata i ponavljanje nota (i koraka!), glazbari su u svom filmu. Svjesni su koliko će radosti donijeti idućih dana, ali i kolika je to odgovornost ponajprije prema sebi, kolegama glazbarima, ali i cijelom gradu. Fokusirani na note, čvrstog pogleda i koncentracije na Mislavove naredbe, čini se kako je ovom glazbenom društvu talent zaista samo mali djelić slagalice. U pogledu im vidiš ljubav prema glazbi, isti onaj glazbarski duh o kojem pričaju i koji živi sve ove godine.
”Glazba mi je život”, reći će kroz osmijeh Mislav.
Sigurna sam da bi se redom, svi od najmanjeg do nasjtarijeg glazbara složili.
Kad zasviraju ovih dana, nek’ vam srca zatitraju, nek’ se u vama rode i prkos i ponos i inat i radost. Ako treba, neka se užgaju i svi klišeji o ljubavi prema svom gradu, tradiciji, baštini. Na svaku notu, neka dođe po jedan vaš otkucaj srca. Tako ćete biti dio ovog alkarskog, domaćeg krvotoka koji oživljuje prošlost, živi u trenutku i živjet će vječno.
Reportaža temeljena na razgovorima sa članovima Gradske glazbe Sinj, ljeto 2026.
Za bogatu povijest i razvoj Sinjske glazbe preporučujem pročitati monografiju ”Gradska glazba Sinj 1862.-2012.”) objavljenu povodom 150. obljetnice osnutka.