Reportaža: Alka… u sridu!

Kažu da su najbolji domaćini. Ne štede se kad je fešta, kad se piva i navija. Ne štede se ni kad se ne slažu, pa se posvade čak i onda kad misle isto. Takvi su. Oni koji ih ne znaju, kažu da su teški, prgavi, ne vole samoglasnike i da teško prihvaćaju nove-domaće. Naši ti svašta napričaju o njihovima i obrnuto, kao da je važno čiji su čiji. Kad sve zbrojim, isti narod, ista žuč za pravdom, junačko srce za potrebno i dovitljivost za svoje. I neka ne daju, i neka su glasni, jer da je drugačije o Sinju, Alki i Čudotvornoj Gospi se ne bi znalo.

Vjerojatno će reći šta ona zna, koja su njena posla. Ništa, o Alki ništa ne znam. Da stvar bude gora, kad su krenule prove nazvala sam ih probama, za tribine, kako sam ih nazvala, rekli su da je grij to reć. Palke su palke.

Ne znam točno kad sam zavolila ovaj grad u gradu. Ovu tvrđavu povijesti, velikodušnosti i pozornicu svakodnevnog života. Kroz prste mi često prođu svi oni plusevi zbog koji smo sada tu, iako nas ništa krvno, nasljedovno i tradicionalno ne veže za Sinj. Sve drugo, lipo i životno, došlo je spontano.

Turisti u svom gradu II – sat povijesti i kulture

– Ovo su alkarski momci. Na čelu im je arambaša a između zadnja dva je njegov zamjenik. Među momačkom četom idu bubnjari, zatim Gradska glazba – započela je Ankica čim se povorka na početku prvog dana, Bare, kretala alkarskim trkalištem. Gasim svakodnevicu, ćulim uši i rastvaram škrinju po sred rebara koju zovem ‘ove zemlje blago’. Ankicina uloga domaćice neće biti laka jer imamo tisuću pitanja zašto je nešto baš tako. Kako priča teče, ta uloga joj stoji najbolje, njen doživljaj Alke drugačiji je, topliji i nježniji od svega što drugi kažu.

Štitonoša. Buzdovandžije. Edek.

– Edek? – pitamo i čudimo se mirnoći i ljepoti crnog konja kojeg dvojica vodiča drže za uzde.

Edek je konj bez jahača, a simbolizira zarobljenoga konja turskoga vojskovođe koji je predvodio glavni napad na Sinj,

– Trebao bi biti divlji, neobuzdan, ali nije. Ranije, vodiči su se znali borili s edekom da ga održe mirnog, propinjao se, bježao, nastavlja Ankica u dahu opisujući nam do detalja alkarsku povorku koja na Baru izlazi u običnim odjelima. Pristiže ađutant Filip Vučemilo čija je uloga prijavak vojvodi o održanim svečanostima, a za njim vojvoda, alkari i na začelju alajčauš, zapovjednik čete alkara kopljanika.

Tribine su popunjene unatoč epidemiološkim mjerama. Svima je već dosadila priča o koronavirusu, no još uvijek se moglo čuti s razglasa kako trebamo paziti na socijalnu distancu. Čim su alkari jedan za drugim krenuli, sve je prestalo biti važno. Oči su bile uprte u alku i mali srednji kolut koji ako ga alkar pogodi donosi u sridu. Sat povijesti i kulture o Alki bio je najbolji uvod u vikend.

Osobno ne poznajemo nijednog alkara, tako da favorita nismo imali. Iz naroda i opće kulture, jasno nam je kako trčati Alku mogu samo žitelji Sinja i Cetinske krajine, ako su tu rođeni. Ispraćamo ih pogledom, pratimo jel odnija alku i šta je odnija sve do pripetavanja koje je uslijedilo nakon što su alkari Poljak i Zorica imali jednak broj punata.

Još dok su trajale prove koje sam pratila kad bi stigla, barba Ziggy mi je objasnio razliku između u ništa i promašio, nakon što sam ponosno i samouvjereno izjavila kako ‘nije ništa pogodio’. Da me čuju, odrekli bi me se prije nego bi se udomaćila. Sva mudrost dalmatinske zagore, zaleđa i mentaliteta nekako bi se zbila u objašnjenje: u ništa znači ako je dodirnuo ali nije pogodio, promašio znači da je alka ostala netaknuta. Baš ta mudrost, bila je prvi rasplet pripetavanja na Bari. Poljak u ništa, a kad je Zorica u punom galopu pogodio u sridu, palke su se zatresle i zagrmio je pljesak. U publici je stajala njegova obitelj koja je skočila i slavila ne skrivajući emocije. Zeleno sukno privezano na koplje slavodobitnika Zorice, neprekidni pljesak publike i povorka koja je krenula kroz grad, zaključili su 305. Baru. Preplavio me osjećaj snage Alke i što ona u stvari je – igra , uspomena na obranu grada, ponos i čast. Teško je sukno, kad bolje razbistriš oči i pitomo pogledaš. U sve ili ništa, svatko za sebe trči za nekog i – čini kuco – simbolično, u stvarnosti je oda silovitoj volji, snazi i na koncu – želji. Svidjelo se kome ili ne, svatko bi volio biti pobjednik u svom gradu, među svojima.

Srida, srida, srida!

Već ujutro, pod kožom mi uzavrela i pomišala se Neretva s Cetinom. Pa di baš u isti dan?

– Uvik se poklopi – kaže Ankica kad smo se našli pred palkama – Dogodine ćemo kod tebe.

Danas već znam kako iđu i ne krijem kako za danas imam svog favorita. Posebnu čar na palkama daju dica koja u glas viču srida, srida dok alkar u trku prolazi mimo njih. Dičja radost i iskrenost nema cijenu, posebno kad alkar ne pogodi pa se čuje njihovo jaukanje i stručno komentiranje kako je ili loš ili će bolje drugi put. Dok alkari trče svojim redoslijedom, krajičkom oka s Ivicom pratim Maraton lađa koji se po prvi put prenosi uživo. Fala Bogu na blagodatima tehnologije. Kao da mogu omirisati Neretvu, utoćati noge negdi sa zidića, a mislima se negdi provlači stih ”čast je vozit Maraton”. I ko bi ovom svitu objasnio zašto baš vozit a ne veslat, baš ko što pripetavanje nikad neće biti izrečeno ”konačno nadmetanje”. To je draž našeg domaćeg, drugačijeg, lipog i ponosnog gena domovine.

U očima djevojčice koja me vodi, vidim plamenac jednog doba, znatiželju koja se opisati ne može iako njeni ne trče. Ispraća ih i ne govori ništa više osim kakve oklade u šta će pogodit dok alkari jurcaju, cvokoću zubima ne bi li konj još brže proletio ispod alke.

Dok su prvi lađari ulazili u Ploče, na alkarskom se bližio kraj druge trke i već se moglo naslutiti kako je alkar Tomašević slavodobitnik Čoje koju je osigurao s dva u sridu. Kmečavo ja nije znalo što je teže držati u fijokama emocija; prvo slavlje zagrebačkih Neretvana ili prvi trofej alkara Tomaševića. I on i oni su na svoj način ponijeli crvenu čoju i Domagojev štit, simbole trajnosti onog malog žića kojeg trebaš imati da možeš razumit zašto je posebno. A sve je tek uvertira, šušur i iščekivanje sutrašnjeg, fešta koja u zraku već odbrojava do jutra.

Kad te grad dočeka i zagrli

Kada su mačkule zagrmile sa Starog grada, potjeravši tako ptice na jutarnji prelet centrom, budnica Gradske glazbe poput alarma je najavila sve što dan Alke treba iznijeti. Zakleli bi se domaćini, da otkad je svita da Alku ništa ne može slomit. Kakvi bakrači, neke boleštine, zabrane? Nema, razumi, nema. Alka se uvik trčala po rasporedu, osim kad je pijesak odnilo sa trkališta – a i onda se trčala – sedam dana kasnije.

Prepuštam se čarima, puštam da me grad grli i vodi. Preko pijace, do Alkarskih dvora, Franjevačkog samostana i Vrličke, pratim sve što Ankica govori što se danas u gradu događa. Da je situacija drugačija; sad bi bile na Gradu; na misi zatim na satu povijesti; pratili ađutanta koji u kočiji prolazi gradom i poziva sve vlasti na nadmetanje… eh, da je!

Za Alku dobiješ posebne upute; aleja kestena je tada za goste, iza svih cerada i zastora ali to ne znači da nećeš gledat. Dašta, to nek oni misle, a domaći najbolje znaju di je najsvečanija loža na trkalištu: tamo se jedino pamte punti, navija, galami, psuje kad promaši. I tamo prvi shvate tko je Alku i dobio.

Iznad trkališta, tamo di se alkari okreću i nose osvojene punte, u toj gužvi grlatih i veselih, provučem se kako znam i sa smiješkom namještam fotoaparat i hvatam kadrove. Svaki prizor lipši je od drugog. Tek sad, sve se čini potpuno; sjaj starinske odore,kubure i jatage za pasom, zvukovi, boje, ukrasi i… konji – veličanstveni, snažni, svilenkaste grive i sjajni. Pravilo kaže kako stazu moraju pretrčati u 13 sekundi, a legenda kaže kako pravi alkarski konj može osjetiti slavu ili tugu svog alkara.

Napokon osjećam Alku. Vidim raskoš jedne tradicije, identitet Cetine i Dinare, prkos i inat, zaustavljeno vrime u vrimenu kada se sve lako zaboravlja, teško prašta i brzo uperi prst u sve što nam nije po volji. I gušt je, kakav gušt biti makar milimetar povijesti.

Kad improvizirane palke skoče jer Zorica u zadnjoj trci pogodi u dva i prebroje mu u sekundi punte pa shvaćaju da je – po prvi put Alka njegova, a on ozbiljnog, oštrog pogleda proleti s konjem – ja se guram uz rub zida kako bi što stvarnije uhvatila taj moment – to je neprocijenjivo. Pa kako se ne nasmije? Di uspije ugurat emocije da ostane tako miran? Dobio Baru, sad Alku!

U očima djevojčice – isti onaj sjaj – sad će kroz grad, spuštat će koplja prid crkvom, nosit će barjak cilim gradom. I veće od ičeg – počinje fešta! Zar sam mislila da Alka ovdje staje? Tako se poklopi da baš na moju prvu Alku, slavodobitnik bude familija mojim domaćinima (da kojim slučajem ne kažem kako mi nisu sve omogućili). Prije nego se zaputimo čestitariti, Ivica nas vodi na Grad – s te točke, vidjet ćemo najlipši vatromet, lipši od ijednog novogodišnjeg. Ta zaslužilo je!

Alku sam shvatila tek kada su obrazi Zoričine sestre zatitrali, a oči napunile radosnicama kada smo se kratko sreli ispred kuće slavodobitnika. Alka je za ćaću, kaže, on bi bio najsritniji, najponosniji… a njega nema, s neke druge palke života gledao je, bodrio i brojao punte. Tako život namisti da kad je najlipše i kad ti tribaju baš te ruke da ti stisnu dlan i podignu te visoko, nema onih koji su tebi najbolji, koji su te učili i dali ti slobodu, krila, utisnuli ljubav i obukli te u obiteljsko zlato. Za njih je sve za što mi, nazovimo se borcima, idemo do kraja. U ovom slučaju, osvojiti Alku za neke od njih znači izreći hvala svojim precima.

To je živa, prava Alka koja ima svoj teret, ali ona se tako živi, sve drugo bilo bi pogrešno.

Sve sam naučila i shvatila. Sljedeće godine pripast će mi čast biti domaćin nekom mom; vodit ću ga ulicama grada, preko palki, pijace, Glavičke i Vrličke, dočekat ćemo budnicu, mačkule i kočiju. Bit ću sretna ako barem nekome usadim dragost prema živoj povijesti, blagu ove domovine – baš poput naših prijatelja koji su nam Alku stavili u dlanove i poveli nas… osvojiti sebe u ovom čudesnom gradu.

Do neke nove prilike, uživajte u galeriji fotografija!

ps. Tekst je napisan na dijalektu i izražava isključivo stavove autora. Niti jedan dio teksta kao i fotografije ne smiju se kopirati, distribuirati i koristiti u komercijalne svrhe bez dopuštenja autora.