Točno se sjećam te večeri. Pola razrušenog stana čekalo je nastavak renovacije, a ostatak je bio pretrpan važnim i onim manje važnim stvarima. Sjedila sam na krevetu, okružena trenutnim prioritetima; laptop, tanjur s hranom (vjerojatno je bio sendvič u pitanju) i dupkom ispisanom bilježnicom koju sam, valjda, od ljeta vukla sa sobom. Godinu prije, baš u istom jesenskom razdoblju sam u gorljivom ludilu i elanu prkosa za svaki udarac iracionalnog i strašljivog u sebi rekla da niti jedan dan više ne smije propasti.  Nakon što se mala ja uspjela izvući iz tog vrtloga agorafobije i napokon zakoračiti van kuće, u naletu kreativnosti sam dodala i nastavak; ni jedan pedalj ove zemlje ne smije propasti zbog nas, ni jedna prilika dobrote ne smije proći mimo nas niti ijedan kukavičluk upasti u (našu) misiju. U toj bilježnici, stotinjak puta sam ispisala i prekrižila ideju #ovezemljeblago.

• 

• 

• 

• 

• 

Korijandulica.

Trebala se zvati Naturamente. Desetežo je bio drugi pokušaj, kad sam napokon shvatila da iako je genijalno koristiti staru splitsku riječ ”pomalo” koju smo (mi) dalmatinci savršeno – savladali, taj ž kvari svaki kreativni izričaj. Ma kako #destežoferije zvučale jako pitko. Skoro sam u neodlučnosti web nazvala Evala, računajući valjda da bi se to gotovo idilično uklapalo u momente sporog interneta i otvaranja stranice. Kolajna je bila u favoritima uz Gracijožu i Lumetu. Što god bih na kraju natipkala, tako bih brže bolje izbrisala. Ništa mi nije prijalo ni uhu ni srcu. Par puta sam se krišom vraćala na staru splitsku riječ korijandoli – šareni konfetići koji se bacaju na proslavama, posebno po mladencima i izgovarala je na glas. Bila je zvonka, poetična i vedra, pogotovo kad bih je par puta za redom brzo izgovorila, petljajući si jezik. Tu noć rodila se Korijandulica. Duga svega kreativne ponoćne britkosti i teška par klikova nakon kojih me uhvatila panika. Na pola izmišljena riječ s čvrsto uglavljenim temeljima u radost koja prati druge.

– Stvarno ćeš pisati? – pitala me tek rođena Korijandulica umotana u ništa; u bijelu pozadinu bez naslovne fotografije.

– Stvarno hoću, ali ti ne mogu obećati publiku, ni slavu. Jedino što ti mogu dati je avanturu i zeru ovog smisla za pretočiti misli u riječi. – rekoh joj.

#ovezemljeblago dobilo je cijeli pravac simpatično nazvan korijandulizam.

• 

• 

• 

• 

• 

Korijandulica obilazi planine, zapisuje priče o neobičnim ljudima i talentima, čuva tradiciju i u svojoj nutrini je autentična – bez filtera, izbrušenih fotografija i namještenih osmjeha. I nikada nije trebala biti samo još jedan blog o planinarenju, vrhovima i savjetima za postizanje kondicije. Moja Korijandulica je sasvim obično, nježno biće koje najprije uživa i zahvaljuje Bogu na prirodi i ljepoti naše domovine. Korijandulica je i svatko od vas koji čitate, tražite inspiraciju ili samo želite uživati u sredini u kojoj živite. Čak i ako odustanete prije samog vrha poput Korijandulice na Kamešnici ili se preplašite sipara pod nogama pa se spuštate u čučnju ili ne znate prepoznati običnu patku pa se smijete na sav glas i rugate sami sebi – to je ljepota doživljaja i uspomene koje Korijandulica posebno želi sačuvati. U toj običnoj, ljudskoj emociji se svatko pronađe, jer – budimo pošteni – jurcanjem do vrha može većina a i uljepšati fotografije je barem danas vrlo lako. Biti autentičan u današnjem svijetu je popriličan izazov. To je Korijandulica. To si i ti koji se pronađeš u svakom napisanom tekstu.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U bilježnici s početka ovog teksta, ostala je kolajna izleta, maštovitih tema i intervjua koje nikada nisu došle do kraja i postali dio korijandulizma. Tako je valjda trebalo biti, jer da se Korijandulica slijepo držala rasporeda, nikada ne bi imala godinu za pamćenje: neobičnu, blesavu, sretnu i punu doživljaja koji će rijetki imati priliku iskusiti. Kao da se uslišao jedan što želim biti kad odrastem monolog : Pisac, valjda? Novinar dobrih vijesti? Putopisac možda? Sakupljač biografija? Kaže li se to možda – biograf? Sakupljač uspomena? Organizator emocija? Tragač prošlosti? Istraživač zakopanih riječi?

U folderima se nakrcalo tisuće fotografija, dragih i običnih. Nesavršenih, neobrađenih, nakrivljenih, tamnih – za svaku ti mogu ispričati kako je nastala.

Nemoj mi zamjeriti što neću nabrojiti njene ”uspjehe” u prvoj godini, istipkati sva mjesta gdje je gojzericama kročila ili se osvrnuti na brojke i statistiku. To bi valjda trebalo reći koliko je Korijandulica bila uspješna ili se isplatila, ali neću. Znaš li zašto? Jer sam ja sretna sa svakom napisanom riječi, svakom fotografijom i svakim pedljom ove zemlje. Meni, Korijandulici u meni, je to najvažnije.

Ni jedna brojka mi ne može zamijeniti stisak ruke barba Zigija, Monikino bravo, Ankicino ‘nemam riječi’ pohvalu; Stankicino, Ivanino, Marijino srce u inboksu, sestrino ”čitam te”, Ivinu poruku ”poslala sam turističkoj da pročitaju!”, ljude koje je moja Alka dirnula i ljude koji su se pronašli u nekim rečenicama i dijelili ih dalje – a upoznali smo se taman dok je Korijandulica odrastala.

Neke od njih je baš Korijandulica donijela u moj život.

Neki su Korijandulicu nosili sa sobom.

Ništa mi ne može ukrasti osjećaj istinske sreće, pravih korijandula u dragim matinejama života; svekrvin zagrljaj na tekst o čuvaricama cetinske tradicije i Markov pogled nakon svakog objavljenog članka, isti onaj u kojeg sam se i zaljubila.

Za takve životne trenutke pišem. I baš za takve trenutke Korijandulica postoji.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Korijandulice moja, sretno ti u novim godišnjim dobima! Baš takva mi trebaš, da rasturimo ovo umjetno doba, plastična razumijevanja, ishitrene odluke i originalne kopije svega što se životnim zove. Budi mi slobodna, slobodna od čekanja, strahova i padova. Jer naučile smo te lekcije; ako padaš – bacaj se nazad – uvijek ima netko tko ti čuva leđa.

Sretan ti, korijandulističan, veliki, prvi krug velikih događaja, velikih ljudi i malih očekivanja!