Kako je sve počelo? Kako se rodi čovjek, predodređen za prirodu, tihi hodač i zaljubljenik u vizure vrhova, koji će uskoro doživjeti stotu godišnjicu planinarskog društva u koji je utkao svoj cijeli život?

Sjurili smo se u vremensku kapsulu i probudili negdje u ranim ’60-tim godinama kada je Boris obilazo antikvarijate i knjižare po Zagrebu. Satima je istraživao, čitao i upijao sve što se ticalo planinarskih tema. Prikupljao je, kupovao, izrezivao i radio kolaž, ciljano tražio i prepisivao planinarski sadržaj. Tada je Hrvatski planinarski savez bio u Gajevoj, a Boris bi po nalogu brata Ante, tadašnjeg tajnika PD Svilaja, otišao pokupiti kalendar koji je, za to doba, bio u boji i pun kvalitetnih fotografija. Ugodno s korisnim, rezultiralo je sve jačom željom za službeno biti bliži – planinarenju. Dok Boris govori, ruka mu već leti na onaj smeđi rokovnik pa mi sve do jednog retka čita popis knjiga. Tek što ću kazati kako ih je puno i da sigurno imaju značaj kad ih je sve popisao; on će me prekinuti i reći kako sve do jedne ima kući, u vlastitoj knjižnici koju je posvetio planinama!

Planine Hrvatske, Velebitskim stazama, Planine Jugoslavije, Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva… i imena autora nad kojima barba Boris malko zastane i o svakom prozbori štogod.

– U planinama upoznaš ljude – kaže mi, kao da me opominje da nešto ne propustim. On ih je upoznao na stotine, s nekima surađivao, istraživao, pisao, organizirao, vodio izlete, penjao se apsajlom, planinario i uživao. Za svakog je pronašao riječ pohvale; kao da upravo sad sjede, ispijaju dobro vino i razgovaraju o zajedničkim temama.

Te divne planine

Trebalo je imati ”mota” za organizirati i detaljno isplanirati put punog autobusa…. a on je, kako su mu jasno rekli ”prvi” u Svilaji; Dane Milošević i Stijepo Tripalo, bio kao stvoren za tu ulogu pa se nije imalo što misliti. Tako je Boris Buljan, dječak iz Vrličke i zanesenjak prirodom, u 32. godini postao predsjednik planinarskog društva ”Svilaja” starog tek nešto više od pola stoljeća. Gdje ste ih vodili na prvi izlet?, pitam i u glavi pokušavam sve brojke staviti na svoje mjesto.

– Triglav! Svih 38 ljudi sam posjeo u autobus i pravac preko Triglavske zele, niz Komarču pa sve do Bohinja, izvora i istoimenog slapa Savice. Ljudi su bili prezadovoljni, imali su vjere u mene, a bilo je bitno i pojest’ i popit’. – kaže mi pažljivo mogla ispratiti taj velebni put za putovanje u to vrijeme. Iskustva za Triglav nije ne nedostajalo, Boris je do tad samo na Triglavu bio sigurno četiri puta, a u Bohinju je znao dolaziti s obitelji na odmor. Triglav je bio odličan uvod u niz izleta od Maglića, Durmitora, Kleka, Bijelih i Samarskih stijena, Velebita, preko deset puta na Dinari (vrhu Hrvatske), Učke, Slavonije…koju god sam planinu pitala, Boris je ili bio u vlastitom aranžmanu ili je vodio pun autobus.

Obitelj je posebna Borisova priča. Nikoga od svojih ukućana nije nagovarao na izlete i prirodu, sve se događalo spontano. Kad bi ga pitali, on bi prvo kazivao o ljepoti i blagu prirode pa su prvi zajednički koraci bili tek lagani izleti u prirodu, a kasnije su dolazili oni ozbiljniji, višednevni, u okolici, u drugoj državi… Album dokumentiranih fotografija bilježi vrhove na kojima su uz rame njegovi najbliži; točno u toj jednostavnosti stane veličina čovjeka koji je prohodao i ispenjao vrhove većinu planina na Balkanu. Najviši vrh osvojio je u Bugarskoj, no ne čini mu se važno to istaknuti jer za njega svaka planina ima dušu, svaka je izazovna, lijepa i jednostavna kada je gledamo takvim očima. Dobro, uspjevam nekako izvući iz njega koja mu je, makar pinku draža od drugih?

– Važno je što nosi planina; svoju kulturu i povijest. Svugdje je lijepo kada tražiš ljepotu. Nema i ne bi smjelo biti najdraže planine. Što je to najdraže, uopće? Ali recimo, ponovio bih izlete na Velebit, Premužićevu stazu, Velebitski planinarski put pa se spustiti u Starigrad na kupanje, Prokletije i slovenske planine. Ako baš trebam reći, one imaju malo više duše – kaže mi u dahu. Nisu ga privlačile velike i daleke ekspedicije. Dijelom jer su u to doba izistikvale dosta financijskih sredstava, a najviše jer vjeruje kako prvo treba vidjeti ”svoje”. Imamo divnih planina, staza, obilaznica i vrhova, valja ih posjetiti prije nego neke daleke i tuđe.