Ova godina je po svemu bila divlja i drugačija, ponekad tek nježna. Uspon na Dinaru nije nešto strašan za planinare, ali nama je bio emocionalno-rehabilitacijski paket s tek planinarskim detaljima. Meni je to bio prvi, jači uspon nakon oporavka i nosio je snažnu poruku – zahvalnost. U to ime, čitajte o najboljem vikendu u 2019. godini.

U 5.00 Marko je izjavio kako nam sve za čudo ide po planu. Leska i Damir su se javili kako su uskoro pred stanom, Marko je po treći put budio Mokku i sklapao sendvič za po putu. Par minuta kasnije, u autu je opća gužva; Leska greškom sjeda na Mokkino mjesto, nagađamo se s Markom za pinku klime i pitamo se kako to da nam četiri ruksaka nisu stala u gepek? Dok se približavamo Podinarju, boje se mijenjaju iz crne u plavoljubičastu, potom žarko crvenu, na radiju svira Šajetina Gospodar trešanja. Tek sutradan, ćemo shvatiti kako je to bio najbolji nagovještaj himne ovog izleta. 
Do sela Mirkovići vodi makadamska cesta dobrih par kilometara koja je Marka i mene baš podsjetila na jednu predivnu avanturu s Kamešnice, ali držali smo se kako ovaj put stvarno ”sve ide po planu”. 
Markovo vječno parkiranje, zadnje pripreme, provjera opreme, podešavanje štapova, prvo ”Bože, čuvaj nas” i krenuli smo takozvanom jogurt stazom od Mirkovića prema Bukvinom stanu jednom dobrom stazom makije, laganom i stalnom uzbrdicom koja je za dobrojutro bila zbilja dobro buđenje. Usputno smo se međusobno brifirali; to je svega 8,5 km, uspon cca 1300 m, stajat ćemo svakih prevaljenih kilometar ipo (laž), otpilike smo gore oko podne (nada), mi to možemo (čista vjera).

Do prvog kilometra, tišinu je razbijala naša glasna parada; zvonili smo kao stado izgubljenih krava zahvaljujući opremi koju smo odlično prikačili na ruksake. Damirova oprema, na primjer, je izgledala kao planinarsko božićno drvce; na karabinerima je visilo od patike do šešira, majice, karimat. Moj rusak je ipak bio najglasniji zbog kombinacije dvaju karabinera i metalnog potića. Nazvali smo se dinarskim šerpama.

O Dinari čuješ i pročitaš svašta, očekuješ jedno a ona te iznenadi. Prvi dio puta izgledao je kao da se nismo previše makli ‘od kuće’. Bilo nam je jasno zašto se staza naziva jogurt stazom, u naletu inspiracije i imrpovizacije kako markirati stazu, ekipa se dosjetila plastičnih boca jogurta. Dan danas tako stoje, iako je kroz neke boce već dobrano izraslo granje. Tek prvih par mini uspona nam je govorilo kako će ovo biti pravi test kondicije o kojoj stalno pričamo (naročito nas dvoje otkad smo se preselili na peti kat bez lifta). Uskoro je bilo vrijeme za prvu pauzu i rastrećenje kvarljive ”opreme”. Našim roditeljima idu posebne zahvale za svaki pripremljeni tupperware i vakumirani paket domaće hrane. Ana i Branka su se baš potrudile pripremivši kolače, pršut, pečenicu, kao da idemo na osnovnoškolski izlet a ne najvišu točku Hrvatske. 

• 

• 

• 

• 

Nakon što je sunce izašlo i počelo nam grijati obraze, ušli smo u šumu Borik koja je prije par godina prošla jednu kalvariju požara. Opožarena ali živa, prekrasna, gotovo šervudska. Sa šeširima na glavi, opremom na leđima izgledali smo kao Robin Hood skupina. Neuobičajeno visoki borovi i gusta trava skoro do koljena pratila nas je i baš kad smo pomislili kako tu nećemo sresti ama baš nikoga, zadnji u lancu, Damir se oglasio sa svega dvije riječi ”Požurite, požurite!”. Kako da ne, stali smo (kao pravi prijatelji kad je frka), okrenuli se, zurimo i čekamo razlog – zašto? Poskok. Tu, pored njegove noge, skoro pa su šiljci štapova završili u zmijskom zagrljaju. Od te točke dalje kroz šumu, iako smo izgubili puno energije, kao da nismo – bilo je važno prošibati kroz travu i najoštriji uspon ikad i što manje uznemirivati šumske stanovnike.

• 

• 

• 

Nakon što smo se zadnjim atomima iščupali iz šume, udahnuli zrak, dočekali na visoravni Dulara i domogli horizontale, prošli smo pored jedne kućice komentirajući kako su je sigurno helikopterom donijeli (hvalospjevom prema bezimenom tvorcu koji se sjetio vikendice na Dinari – što nije točno, kasnije smo saznali), ni ne sluteći kako će nam biti od velike važnosti. Napokon je putokaz pokazao ono što smo najviše čekali; lijevo Vrh, desno dom Brezovac. Sat je već probio nekih 11 sati i sunce je jačalo, valjalo se požuriti. Na putu susrećemo ekipu planinara iz Zagreba koji nas ohrabruju kako imamo još samo malo, dijele s nama svoja iskustva i planove veseleći se što ćemo biti zajedno u domu ovaj vikend. Vrh ne vidimo, ali uspon postaje sve teži. Nakon krša dolazi KRŠ, veliki, zamorni kamenjar bez ijedne travke. Sva euforija kako smo blizu cilja prelazi u fazu frustracije; diži noge, diži dupe, pazi jer se kamen klima, podigni Mokku, spusti Mokku. I tako, do zadnjeg kamena nakon čega nam je veličanstvena Dinara otvorila petstotinjak metara šotobraco šetnjice do samog vrha. Oko nas, ništa. Gologuza kamenjara sa tek tu i tamo nekim niskim raslinjem, a na rubu horizonta mahalo nam je crveno novo postavljeno sklonište.

• 

• 

• 

• 

• 

Na Vrhu smo! Šest i pol sati kasnije, tu smo.
”Samo je nebo višlje od ovog.” – to je Damir rekao još u putu.
Nije pogriješio. 1831 mnv. Zrak je nekako drugačiji, oštriji, svježiji. Nebo kao da nas grli a fotoaparat jedva može uhvatiti njegovu pravu boju.
Stojim na vrhu i ne znam kamo da gledam. Oči bi htjele zapamtiti svaki pedalj, upiti sve boje, dokučiti svaki kilometar daljine. Pogled nije nešto toliko fantastičan, ali osjećaj vrha; prestiž, mješavina ponosa, radosti i umora, čušpajz emocija dok stojiš na najvišoj točki domovine s koje pogled seže veoma daleko, u svim pravcima, na planine Dalmacije, do BiH, Troglava, na Cetinjsko i Livanjsko polje, kao i na Peručko jezero.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Častilo se i gostilo na vrhu, poziralo iz svakog kutka, namještalo savršene kadrove. A onda je na red došla moja zastava koju sam tiho i brižljivo nosila u torbi da nitko ne zna. Sinjal je došao kao zahvala, nagrada svima koji su bili tu za mene dok nisam mogla hodati i ovo je bio savršen trenutak da im kažem hvala na svemu. Njihova imena utisnuta su u tkaninu, zauvijek uhvaćena u objektivu i zaključana u srcu. U trenucima kad me snaga izdavala, Marko bi mi prošaptao da njih dva ne čuju ”možeš to, zastavu trebaš donijeti na vrh”. 

Kako to obično na vrhovima bude, vrijeme se naglo promijenilo. Grmljavina je odnekud krenula tutnjati i to je bio jasan znak da moramo krenuti, spustiti se onim užasnim kamenjarom i požuriti se prema Brezovcu. Negdje na pola puta, nad nas se spušta nevrijeme. Pljusak sve više jača dok žurimo prema zaklonu. I baš tada, stižemo do kućice koju smo prošišali prilikom uspona. Skromno, ali nadasve lijepo planinarsko sklonište sv. Mihovil (ne kućica!) primilo nas je, okrijepilo i odmorilo. Petnaestak minuta spavanca na drvenim klupama dok vani nemilo pljušti kiša je savršena rehabilitacija misli i mišića. Markova ideja kako je najbolje sada ojačati se jednom dozom magnezija, za mene će se kasnije pokazati kobno. 

• 

• 

Kiša je prestala i sunce se ponovo vratilo. Na raskrižju iznad skloništa, strelica je pokazivala svega 50 minuta do doma Brezovac. Damir viče kako ”je to svega pola sata našim tempom”. Pakiramo se, zahvaljujemo Mihovilcima koji su stvarno lijepo sredili sklonište i nastavljamo dalje. Uskoro se ispred nas otvaraju od milja nazvani pašnjaci (od samog početka Marko spominje prekrasne pašnjake, samo što je zaboravio napomenuti da je to ipak na južnoj strani Dinare!). Damir i Leska se upuštaju u filmsko-filozofsku raspravu kako bi baš ovaj dio Dinare bio najbolja kulisa za Gospodara Prstenova. On bi tamo stavio kule, Leska dočarava Silmarillion. Za svaki slučaj, sve ideje za LOTR-u su dokumentirane. 
Pašnjaci su prekrasni, filmski, izgledaju nježno, beskonačno. Boje su čas žarke, čas zagasite, suha trava kao da pokušava ljubiti sunčeve zrake, dok se na rubovima izdižu brežuljci, goli, surovi i kršni. 
”Eno doma tamo!” – netko je zaključio. Još malo! Vrijeme se opet pogoršava, sada jasno vidimo kako munje sijevaju u dolini ispred nas. Ponovo počinje kiša. Spuštamo se na zarasli makadam i šibamo koliko nas noge nose prema domu. Nakon par kilometara, kao da se sva muka svijeta sastala u mom želudcu, gotovo da jedva hodam, Marku dajem svoje dijelove opreme, pokušavam se koncentrirati na put, ali tolika mučnina i slabost mi se javljaju. Noge su preteške. 
Prokleti magnezij, sve je to od njega. Marko se smije i pita me – jesam li se (možda?) nalila vode? Dabome da jesam i previše. Početnička greška. 

Ali makadamu nikako kraja! Kako koračamo tako se sve više puta otvara ispred nas. Dom za kojeg smo mislili da je dom ipak nije. Oko nas je prevarilo, stara napuštena kuća s tek pokojim tračkom života, valjda povremenih posjetitelja. Sat pokazuje kako smo debelo premašili 50 minuta hoda, GPS je u međuvremenu izgubio signal, mobiteli također. Ostali smo prepušteni sami sebi i dugoj cesti koja je vodila u ulaz u šumu koja je izgledala zastrašujuće, a iznad nje se nadvilo još jedno nevrijeme. Čudesna i čudnovata bukova šuma, magična, puna skrivenog života, vlažnog zraka, neobičnih zvukova; kao dobra matrica za holivudski horor remake. Takav dojam ostavlja i jedina drvena oznaka s natpisom ”posljednja šansa”. 
Tek tik na izlazu šume, čeka nas dom Brezovac, ekipa iz Zagreba i domaćini doma koji su se već pomalo zabrinuli obzirom da smo debelo kasnili, trebalo nam je skoro dva sata. Pedeset minuta od raskrižja kod skloništa do doma definitivno nije realno. To su nam domaćini i potvrdili, ali oznake nažalost nisu pod njihovom nadležnošću.
Uslijedio je zasluženi odmor. 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Leska je nervozno hodao po terasi doma tražeći signal. Pa Hajduk igra za uru, cili svit je na Poljudu a mi baš boguizanogu na Dinari! Mokka je divljala okolo doma, Damir je otišao spavati, Marko i ja smo se upoznavali s ekipom iz PD Podstrana koji su se pridružili istu večer, a Leska… je mirno prekriženih ruku stajao pored kamina slušajući prijenos Hajduka preko radija. Taj prizor me gotovo teleportirao u neko divno vrijeme pospremljeno u arhive sjećanja kako su ljudi znali guštati u malim stvarima. Par minuta iza, Dinarom se orila slava i hvala Hajduku na prvom golu. A meni kroz glavu proleti jutrošnji stih iz Gospodara trešanja ”kupila mi šal od Dinama…”, ne daj Bože Leski uprskati ovaj trenutak euforije! 
Dugo u noć, u domu se feštalo i slavilo. 
Sljedeći dan ujutro, nakon kave i doručka, kratkog dogovora krenuli smo se spuštati ‘novom’ stazom do Mirkovića. Domaćini kažu kako nam je potrebno nekih sat i pol, najviše. Čekao nas je jedan veliki uspon potom kontinuirani silazak. Naš tempo je bio jak, i sunce je sve više jačalo. Slažu se dojmovi, otvaraju se razne teme razgovora. Zaključujemo kako je Leska najviše profitirao ovaj vikend; odobren mu je još jedan rad, osvojio je Sinjal i Hajduk je pobjedio. 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Osjećamo kako napuštamo Dinaru koja se gordo propinje nad nama. Svako toliko se u nevjerici osvrćemo i tražimo kuda smo sve jučer prošli. Prizor je nevjerojatan. Oko podne stižemo u selo, tu nas čeka hlad, auto i kilo Markovih naranača koje nam sjedaju ko budali šamar. I jedan selfie s Dinarom za kraj. 

Tek na putu kući, za čežnju i savršeni-po-planu vikend, puštamo ‘Vjetre s Dinare’. I Gospodara trešnja s malom izmjenom ‘kupila mi šal od… Hajduka”. 

Najljepši pejzaži, prizori. Najljepše zatvaranje kolovoza.
Domovino naša lijepa!