Nije mi se baš posrećilo, kazat ću iskreno. Potraga za božićnom pričom svodila se na lajkanje i srca, poruke podrške u traganju i svega nekoliko komenatara o potencijalnim sugovornicima kao i komentari kako je lijepo što netko želi nešto zapisati. Dio krivice je i na meni, čekala sam čudo o Božiću, ni ne sluteći kako priču već imam. Doduše, ne iz kulture ili baštine, već domaću, pravu i pomalo kao floskulu.
Udajom za Marka, prvi put sam imala priliku svjedočiti paljenju badnjaka, iskrstanjem križa na dnu debla, blagoslovom i kolendanjem. U mojoj kući i kroz djetinjstvo toga nažalost nije bilo. Ne jer nismo znali već se kod nas to nije prakticiralo. Ipak, imali smo svoju božićnu tradiciju koju želim zapisati i podijeliti. Najmanje na prste jedne ruke bih mogla nabrojati osobe koje su na ovakav način proslavljale Božić, a vjerujem da ih ima više. Vjerovat ću da ih i danas ima, da postoje obitelji koje slično provode badnjak i Božić.
Dok u našu kuću nije stigla umjetna, ćaća bi na Badnjak donio jelku. Odmah bi nastao uragan sitnih iglica jer bi ta jelka nekim čudom svake godine ”tukla” u strop, trebalo bi je rezati, a bila je čudnjikavih grana koje bi trebalo nakinđurit da se ne vidi njezina nesavršenost. O ukrasima i kuglicama nije se toliko vodilo računa. Bilo ih je taman da ukrase prednju stranu, a neke od kuglica i ukrasa kao i anđeo kojeg bi stavljali na krov štalice bili su još iz majčinog djetinjstva. Obavezno bi se morao razvući kabal s lampicama i provjeriti je li sve rade. Ako ne rade, ćaća bi se uhvatio u koštac s lemilicom, popravljanjem i mijenjanjem žaruljica. Ma kako rekli da ćemo to sljedeće godine raditi ranije, opet bi dočekalo Badnje jutro. Dan ranije i na sam Badnjak su se radili kolači (barem pet vrsta, svakom po želji), sestra i ja smo išli u pohod na svježu mahovinu i slagali jaslice uz natjecanje koja će od nas dvije više materijala postaviti. S godinama smo širili površinu jaslica pa su posljednje koje smo zajedno radile imale i jezerce, mostić, brdašce i šumu. Na Badnjak se obavezno postilo, radio se riblji brudet u ujke, a navečer se spremalo za misu polnoćku. Prije nego krenemo, namjestili bi stol s hranom i kolačima da se po dolasku s mise obilato počastimo. Možda ćete se začuditi, ali ujutro smo opet išli na misu. Nama je to bilo neizostavno iako smo spavali svega nekoliko sati. Taj ugođaj ranog i hladnog jutra, neopisiva božićna čarolija jutra, kompletno otpjevana U sve vrime godišta, čestitatarenje nakon mise, jutarnja kava kod ujke i čestitanje ”po kućama” su ostali višegodišnja tradicija našeg Božića. Božićni ručak uz molitvu (i fajtanje čiji je red molitve), slatki stol uz kavu i tradicionalno pozivanje svih iz imenika: rodbine, kumova, prijatelja, poznanika i slučajnih poznanika. Svima se čestitalo na veliko i široko. Zatim bi se potrpali u auto i pravac na selo u babe. Popodne je bilo rezervirano za drugi krug čestitatarenja tamo gdje nisi stigao biti jutros. Eh, da! Darovi. Ne sjećam se kada smo točno prestali vjerovati da mali Isus donosi darove, vjerujem da se dogodilo spontano s odrastanjem. No, nikada kod nas nije bio Djed Mraz, Djed Božićnjak, Orašari ili neke vile. Kasnije kad smo bili stariji, sestra i ja bi već sredinom godine počeli štedjeti od marende, da nitko ne zna, za mini poklone ukućanima. Bile su to sitnice koje bi skrivale tjednima po sobi jedna od druge, ali i od njih. Dan prije badnjaka bi ih skrivećki umotavali, a nadmudrivanje bi krenulo deset minuta prije odlaska na polnoćku: tko će zadnji izaći iz kuće i zaključati, što bi u prijevodu bilo kako staviti darove pod bor a da nitko ne vidi. Ne mogu vam opisati taj osjećaj uzbuđenosti, radosti i tog efekta iznenađenja kad po povratku iz crkve dođemo kući a u dnevnom boravku poredani poklončići. Još nešto: lampice! Ne znam za vas, ali nama su lampice obavezno bile na balkonu uz ogradu, vezane selotejp trakom, a uključivali smo ih čim bi pao mrak. S mrakom bi došao i filmski večernji maraton; Sam u kući, dakako.
Sa zornicama sam se susrela tek po dolasku u Split, jer ih u mom mjestu nije bilo. Usprkos tome, znali smo što iščekujemo bez da preturamo po adventskom kalendaru. Nedjeljom bi se za ručkom uz molitvu palila svijeća, tako smo ulazili u prvu, drugu, treću i četvrtu nedjelju došašća. Zapravo, došašće nikad nismo zvali adventom.
Tako ja pamtim naš Božić. Bilo je skromnih, ljepših, najljepših, ludih, manje ludih, tužnih, veselih… bilo je svakakvih Božića kod nas. Svaki je bio poseban na svoj način, ali tradicija i dnevni raspored nisu se mijenjali godinama. Sigurna sam kako je moja generacija ili generacije rođene do 2000. godine su na više-manje sličan način slavile Božić. Rijetki, poput Markovih roditelja, i danas imaju istu božićnu tradiciju; badnjaci i slama, ognjište, blagoslov, kolendanje itd.
Petnaest pa i dvadeset godina kasnije, Božić u mojoj obitelji nije ni približan duhu kako smo ga Marko i ja slavili kroz djetinjstvo. Danas, danima prije Božića hvatamo slobodne trenutke za nešto kolača, na Badnjak većinom radimo (skraćeno ili ne), moramo misliti na sto poklona za rodbinu jer se taj trend nekako uvukao i na naša vrata. ”Samo ću sitnicu, znak pažnje” pa se te iste sitnice otmu kontroli. U raspored moramo ugurati nekoliko božićnih domjenaka, poslovne obaveze jer je kraj godine iza ugla, a šef ili klijenti čekaju. Uz sve to, uz krinku ili činjenicu da na Badnjak nećemo ništa stići, drvce (umjetno, dakako) raširimo i ukrasimo deset dana ranije… a ima i onih koji vole da božićni ugođaj traje, pa drvce dobije mjesto već početkom došašća (adventa!). Trend slaganja jaslica polako jenjava, njihovo mjesto mahom su preuzeli darovi. Krug se zatvori s vatrometom u ponoć kada najprije padne internetska mreža, a poruke glase sretni blagdani, jer više nije politički korektno čestitati Božić i spomenuti rođenje Isusovo, ako ga netko kao takvog ne slavi. Odveć poznato, zar ne?
Sve se promijenilo. Iako svaka kuća ima svoju božićnu priču i običaje ili im Božić dođe samo kao blagdan radosti i darivanja, pravi, istinski Božić nestaje. Kada sam krenula u potragu za prilogom o Božiću s fokusom na naše južne otoke naivno sam mislila da ću lako skupiti originalne priče kako su otočani iščekivali i slavili Božić, jer me oduvijek fascinirao spoj mora i božićnog drvca, ukrasa i pjesme (i kako u ne-zimskoj odjeći dočekati Božić). Priče postoje i već su zapisane, no novih sugovornika koji bi nastavili svjedočiti tradiciju božićnih običaja nažalost – nema. Oni koji su se javili govore o istim promjenama koje su zakačile i moju kuću. Tragovi božićne baštine, kolendavanja i iščekivanja ostaju kao novinski zapisi ili najčešće kao diplomski radovi studenata koji u nostalgiji obrađuju mjesta otkud dolaze.
Tko zna, možda će neke nove genracije jednog dana na isti način svjedočiti o salvi vlogmass svakodnevnih videa kreativnih poduzetnika, videima o idejama umatanja darova, diy izradama božićnih ukrasa, hodočašću orašara, adventskim kućicama, potrošačkoj disciplini darivanja, modernim bez glutena-šećera-masti božićnim kolačima… nastavi niz.
Iako nažalost nisam uspjela u svojoj ideji da približim božićne običaje nekog mjesta ili otoka Lijepe naše, u grudima mi tinja nada da će vas ovaj tekst podsjetiti na nostalgiju i iščekivanje Božića u vašem djetinjstvu; s obitelji, bakama, djedovima, susjedima, na selu, na ognjištima… i koliko je Božić zapravo bio neopterećen! Makar u maloj mjeri da još ovog Badnjaka stignemo napraviti barem sitnicu iz obiteljske kolekcije običaja i tako unesemo dio Božića u ovaj moderni sa šljokicama. Uz današnjih tisuću koraka božićnog moranja, zastanimo i pitajmo starije ukućane kako su oni slavili Božić, što su im pričali njihovi ”stariji”, podsjetimo se da zapravo slavimo rođenje jednog djeteta (ma kako god tvrdili da je Božić samo nekakav imaginarni blagdan sveopće radosti) ili pak pokrenimo neki novi nematerijalni običaj u našim kućama.
Proslava Božića se izgleda godinama i generacijama mijenja. Dolaze neki novi božići, ali svima nam u nasljeđe ostaje, uz brzopotezni izložbeno-konzumeristički blagdan sa svim ”moram” rečenicama, uživati u gradskoj božićnoj rasvjeti – ona je nekim čudom godinama ista.
Na dobro vam došao Badnji dan! (u nadi da tu rečenicu nikad nećemo izgubiti)
