Kad se otarasiš velikih gradova, događanja, kulture i umjetnosti, kad ogoliš površinu i cijelu tu fascinaciju velikim zbivanjima, povratak u Sinj je drugačiji, ali životan. Kad uđeš u srž, život se svede na otkucaje srca u minuti. Nevjerojatno je kako vrijeme uzimamo zdravo za gotovo, kaže Goran.
Goran Ugrin vrlo će lako složiti svoju biografiju. Hrvatski televizijski i radijski producent, realizirao je emisije o tradiciji, glazbi i kulturi, a njegov potpis je na raznim značajnim događajima koji su putem malih ekrana dolazili u brojna kućanstva. Svestran, toplih riječi i brojnih televizijskih i životnih dogodovština, vratio se u svoj rodni Sinj i počeo ispočetka. Kao da je zapravo tek sada sve počelo, baš poput planinarenja koje je prvo istaknuo. Novotarija koja se trebala dogoditi upravo u ovom stadiju života, koji mu je prije trideset i pet godina pomrsio račune. Goran je tada doživio strašnu prometnu nesreću u kojoj je život izgubio njegov veliki prijatelj, tadašnji poznati scenograf Ante Nola. Trinaest lomova zbog kojih nitko nije vjerovao da će preživjeti, Goranu su donijele brojne traume, rehabilitacije i dugi oporavak. Svih tih godina, planinarenje baš poput brojnih drugih želja i hobija, čekalo je bolje dane
Zakrpali su me i nastavio sam opet stavljati sve ispred sebe i svog zdravlja. Profesija i televizija, taj posao doveli su da si sam sebi na zadnjem mjestu. Sljedećih dvadesetak godina, s jednom kraćom nogom, zdrobljenim kukom, nastavio sam raditi. No u jednom trenutku je bilo previše i rekao sam da je dosta. Granica je bila pređena, doduše nekoliko desetljeća kasnije.
Od ekskluzivne lokacije pokraj Zagreba, bez grama neodlučnosti ili sumnje, pokupio se i došao natrag u Sinj. Kao nagradu za sve što mu je život pripremio, ovdje sada ima mir i gušt, a to mu je najvažnije.
Od neobičnog maturalnog rada za srednjoškolca, Verdi u Europskom romantizmu u glazbi, dodatan vjetar u leđa dao mu je profesor Ante Župić koji je prepoznao njegovu žar prema glazbi. Umjetnost je za njega bila svojevrstan alterego, bavio se sviranjem i kao srednjoškolac bio u prvom sinjskom bendu Alkari. Bježanje iz škole obilježio je i pad drugog razreda gimnazije, što je jako naljutio njegovog oca koji mu je zabranio sviranje, no ljubav prema umjetnosti mu nitko nije mogao oduzeti. Ipak, nakon povratka u školske klupe i uspješno obranjenog maturalnog rada, uslijedio je šok za njegove roditelje, a to je da ide na prijemni za studij arheologije.
– Otac je mislio da ću odabrati pravo ili ekonomiju, a mama je znala da ću se baviti nečim neuobičajenim. Otac je tada rekao, ‘ajde ti arheologiju, prije ćeš kući nego što odeš gore. Na to je mama rekla: Sinko, slušaj šta ti srce govori, sve ostalo je nebitno, kaže Goran.
Mamino sinko i imperativ da samo sluša svoje srce, odredili su Goranov život. U svemu, ne samo u izboru studija kojeg će Goran kasnije uspješno upisati, ali i odustati od njega.
– Evo i sad pamtim taj dan. Ispitivač je bio doktor Marin Zaninović, briljantan arheolog provincijske rimske i klasične arheologije. Prozvao me odmah na početku, a obično se išlo abecednim redom, što mi je bilo jako čudno. Zapričali smo se, a na kraju me oslovio s kolega i rekao da se vidimo najesen. A zašto me uzeo ‘preko reda’? Rekao je da kad je vidio moje ocjene iz gimnazije i da sam pao razred, mislio je da će me se brzo riješiti. Tako sam upisao arheologiju – dodaje kroz smijeh.
Kako znamo iznenaditi svojom pojavom! Iskustvo, okolina, obitelj i ono što poneseš od kuće nas gradi, zaključuje Goran. Na trećoj godini studija ljetne praznike je proveo u Sinju, a baš u tom periodu je Radiotelevizija Zagreb radila izravan prijenos Dječje alke u Borićevcu, u kolor tehnici koja je tada bila čudo. Dobio je poziv od Ive Dalbelle, tajnika alkarskog društva, jer im je trebao netko tko poznaje povijest Cetinske krajine, ali i da im se pridruži i pomogne u organizaciji. Bila je to odlična prilika i neponovljivo iskustvo je je prijenos male Alke otišao u 36 zemalja dijljem svijeta. Producentica Vlasta Grgin otvorila mu je vrata televizijskog svijeta.
– Razmišljao sam, ja da radim na televiziji? Što si umišljam, težak, sinjski? Slučajno sam kasnije u Zagrebu sreo Vlastu Grgin koja me se sjetila i pozvala me da dođem već u ponedjeljak. I došao sam kako mi je rekla, u tadašnju Dežmanovu na televiziju i ostao 44 godine. Počeo sam kao mali od kužine, učio i bio pomoćnik.
Mjesec dana nakon počela je iznimno gledana serija Spretno-sretno na kojoj je Vlasta Grgin bila producentica, a Goran jedan od pomoćnika. To je bio tek početak, a godinu kasnije upravo Vlasta će mu dati potpuno povjerenje i ‘ubaciti ga u vatru’ što će mu obilježiti profesionalni put. Počeo je s manjim emisijama, obrazovnim programom, dokumentarcima te terenskim radom kao pomoćni producent gdje je polako pekao zanat dok nisu došli veliki projekti. Bio je producent velikih sportskih događaja poput Europskog prvenstva u Košarci 1975., XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984., Ljetne univerzijade u Zagrebu 1987. gdje mu je u producentskoj ekipi bilo 1120 ljudi. Nizali su se Pjesme Eurovizije u Zagrebu i Dublinu, dodjela Porina te prijenos posjeta pape Ivana Pavla II.
Koji od projektata je najviše ostavio traga na srcu?, pitam.
– Mi producenti patimo od grandiozosti. Tako da bi svaki producent vjerojatno rekao da mu je srcu najdraži onaj najveći koji je radio. Ja bih mogao reći da imam takva dva. Jedan je zasigurno što sam bio producent redakcije Narodne glazbe i običaja. Urednik redakcije bio je Božidar Potočnik i snimali smo po cijeloj Jugoslaviji. Godišnje smo bili 230 dana na terenu, živjeli s običnim, jednostavnim ljudima i uživali u tom dokumentiranju stvaranja glazbe.
Prijenos dolaska pape Ivana Pavla II bio je iznimno zahtjevan projekt. Goran je vodio i brinuo o 640 ljudi koji su odradili vrhunski posao. Nije važno jesi li vjernik ili ne, naglašava, ali taj dan kad je papa došao u Zagreb, zrak je bio drugačiji.
– Bilo je nevjerojatno i taj osjećaj, to što je vibriralo u zraku je trebalo prenijeti gledateljima. U snu mi ne bi palo na pamet da ću raditi takav zadatak s tolikim brojem ljudi,a koji će to jako ozbiljno shvatiti. Nitko nije ni sekunde kasnio na svoju radnu poziciju i obavezu . Baš zato mi je bio izuzetno težak, ali jedan od najdražih projekata koje sam radio.
Zajedno s Marijom Nemčić, Veljkom Đuretićem i Đelom Hadžiselimovićem započeo je s trećim programom Hrvatske radio televizije, zatim je došao Porin na kojem je radio jedanaest godina. Od dragih projekata posebno izdvaja produkciju Aide u Pekingu, kompleksan operni projekt na kojem je radila ekipa od svega sedam Hrvata. Fascinantan je podatak da je za izvedbu bilo sašiveno 3900 kostima, a sudjelovalo je 3980 izvođača na 140 m širokoj pozornici. Aida je premijerno izašla pred 76.000 gledatelja, i do danas je najveća operna produkcija na svijetu, a nosi snažan osjećaj Goranovog ponosa i radosti.
Za Goranov profesionalni rad stigle su brojne pohvale, zahvale, nagrade i priznanja. Najdraža mu je upravo posebna medalja koju je dobio od pape Ivana Pavla II koju mu je uručio kardinal Franjo Kuharić za produkciju “Dolazak Svetog oca u Hrvatsku”. Drugo jako drago prizanje je plaketa i medalja japanske Koncertne udruge »Min-On« iz 2006. godine kada je s folklornim ansamblom LADO otišao na Japansku turneju. Ipak, nagrade i priznanja su jedno, no život mu je kroz profesiju donio – ljude. Smatra da su svi s kojima je radio su poput beskrajnog bogatstva. Najveća prednost bila je proces učenja i zajednički rad, ali i zajedništvo. Goran je nastojao svima podijeliti znanje i iskustvo, a veselio se kad bi mu uzvraćali s odličnim rezultatima i žarom za projekte. Danas su ostala velika prijateljstva, a još uvijek mu grudi zagrije kada ga od milja oslove ”šefom”. Danas, kaže, zasigurno nije tako na televiziji što se osjeti, a osjete i gledatelji.
– Televizija se drastično promijenila. Dijelom je to u skladu s vremenom u kojem živimo i to je u redu. No promijenio se način na koji televizija stvara. Posebno se promijenila kreativnost. Danas se ”štancaju” programi i rijetko što je kvalitetno, korisno, optimistično i pozitivno za pogledati. Malo se radi sa srcem, poput Marije Nemčić i njene A strane za kojom još uvijek cijela Hrvatska ima samo riječi hvale. To je ta kreativnost, na neki način i hrabrost raditi drugačiji proizvod. Niti se nažalost osluškuje publika, niti se dopušta da publika raste iz onog što gleda, sluša i upija, ali u pozitivnom smislu – dodaje Goran.
Unatoč bogatoj televizijskoj karijeri, ljubav prema povijesti i arheologiji nije nestala. Razbuktala se upravo kada je Goran dobio vremena da živi punim plućima, bez profesionalnih obveza. Odlazak u mirovinu bio je prekretnica, najprije za planinarenje s početka priče, ali i za istraživanje prvih civilizacija. Sve je počelo tako što se u Meksiku 1990. godine održavao Svjetski kongres producenata na kojemu je sudjelovao i Goran. Ostao je nekoliko dana duže i razgledavao lokalitete Majanskog razdoblja.
– Parametri statike, znanja, geometrije… staneš ispred tih piramida i vidiš da ti ništa nije objašenjeno. I to me fascinira, koliko su bića (ljudi) bili u mogućnosti stvoriti naselja. Danas se malo priča o drugim civilizacijama Moche, Chimu, Paracas, Nazca i Tiwanaku u Južnoj Americi i o Toltecima, Olmecima i Zapotecima u Mexicu – prepričava Goran strastveno.
Nije to bio njegov revolt, međutim Evansova knjiga Povijest civilizacije inspirirala ga je, ali i dovela u razmišljanje o graditeljstvu i poznavanju tehnologije metala. Na 83. stranici, što vrlo jasno pamti do danas, piše da su Inke koristile granit. Danas je poznato da se granit može specijalnim alatima ili čelicima obrađivati, a razmišljajući o dobu Inka, tehnilogija je morala biti jako napredna. To je pročitao i nastavio dalje… dok se žaruljica nije upalila. Tako je krenulo istraživanje, a Goran do sada broji četiri odlaska u Meksiko i Belize, jedan posjet Gvatemali, tri posjeta Peruu i posjet Boliviji. Na putovanja odlazi samostalno ili s društvom koje također istražuje ove teme.
– Tiwanaku je kruna svega i posebno me oduševljavaju objekti Kalasasaya, Acapana i Puma Punku, ali ne znamo kako su ih izgradili, ni kojom tehnologijom. Ne znamo kako su, kada i otkuda došli i kamo su otišli. Baš kao i cijela Malta koja je veliko čudo, ali se manje o tome zna – objašnjava.
Posjet fantasičnom El Miradoru trebalo je biti iduće putovanje. Prije dvadesetak godina se pojavio „lidar“ odnosno mogućnost laserskog skeniranja područja, a El Mirador, prašuma i njena unutrašnjost do tada nikada nisu bili istraženi. Lidarom su istraživači uspjeli dobiti snimku od šezdeset i pet tisuća objekata s piramidama, kanalima i briljantnim planiranjem gradnje. Sad tek kreću istraživanja i Goran se iznimno veseli tom posjetu.
Ispunjavaju li ovakva putovanja, što se mijenja u osobi kad istražuje ili otkrije nešto novo?
– Često sam razmišljao o tome i dalo mi je neku novu dimneziju života. Ova putovanja su mi dala nešto na čemu sam beskrajno zahvalan, a to je da me ne zanima politika, nacionalnosti i svakodnevne teme. Ljudska povijest je jako relativna i čini se da se stalno ponavlja. Siguran sam da postoje okidači koji kad se dogode, naprave reset i onda civilizacija uči ispočetka. Taj dio me zanima, kako god čudno zvuči: što se događa nakon kraja, sa svim civilizacijama?
Sada kad živi nekim mirnijim životom, Goran još uvijek po putu uči i raste. Veliki profesionalizam i odgovornost prema ljudima, sada je pretočeno u neku drugu zbilju. Na svakom putovanju i od njega, najviše uči o sebi. U situaciji u kojoj se do sada pronašao, svojim očima vidio je što znači biti sirotinja u južnoj Africi. Riječima teško opisuje tugu i nemoć, gradove kartonskih ili limenih kuća bez vodovoda, rasvjete ili asfalta i gdje je prosjek starosti 31 godina. To je naš civilizacijski doseg, jesmo li ista civilizacija, jednaka ljudska priča?, pita se Goran.
– Strašno me zanima povijest, što se događalo na zemlji cijelo ovo vrijeme? Ne samo fizički, već i ona vezivna tkiva koja otkrivaju da su te civilizacije morale biti u nekim kontaktima? Ta širina perspektive koju dobiješ je neprocijenjiva – kaže Goran.
Pronašao se u tome da istražuje, možda ne profesionalno, ali sigurno u promišljanju i traganju za odgovorima. Primjerice, istraživanje doline i civilizacije Nazca te čuvene bolivijske linije (Sajama). Posjetio je Nacionalni park u Boliviiji čiji je vrh na 6150 mnv, a dolina je na 5500 mnv. Na tom bespuću nalaze se tako precizno premrežene linije, a kad se njihove dužine zbroje su oko 7500 km. Ozbiljnija istraživanja su pokazala da se u centru sjecišta svih linija se nalaze tri centralne zvijezde Oriona, shematski prikaz komunikacijskih puteva. Baš u tom slučaju, zaigrano rješenje zviježđa i linija podijelio je sa sinom Ivanom koji se jako veseli očevim hobijima.
– To je na neki način nagrada, možda i opravdanje samog sebe, kako god uzmeš. No, umiruje, donosi određene emocije. Međutim, gledajući cjelokupan put do sada, odluke nisam donosio racionalno nego sam doista slušao svoje srce, baš kao što me mama učila.
Nekadašnja želja za glazbenom karijerom, studiranje, ogromna karijera koja je nekad bila teret, hobiji koji su dolazili s godinama, u zbroju su učinili njegov život ispunjenim i sretnim. Ovom čašicom razgovora i pretumbavanjem životnih tema, a moguće da smo izostavili tko zna kakve pikanterije, otkrića i podatke, čini mi se da je Goran najbolje dodirnuo žicu koja bi nam svima trebala biti poznata – biti čovjek. Vrijeme nemilosrdno curi, kako sam tekst počinje. Zbilja ga ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo.
Visine poput bolivijskog nacionalnog parka, arhitektura podzemlja, dobra zabavna ili noćna glazba, hobiji koji ispunjaju i krug ljudi koji su beskrajno bogatstvo, ne bi trebali čekati.
SVE NA JEDNOM MJESTU
kontakt
Živim u Sinju, ali s današnjim mogućnostima tehnologije to nije nikakav nedostatak za vidjeti se ‘uživo’
Korijandulica, obrt za vizualne komunikacije, usluge i trgovinu, vl. Melani Glavinić, Sinj
© 2023 Jada | Terms and conditions | Refund and returns
