Sinjska konjička priča

U predvečerje vrelog dana, bez previše pompe na sinjski hipodrom ujahala je povorka kandidata za ovogodišnju Alku. Jedni drugima uz bok, stasiti momci i njihovi odani ljubimci – konji – bez kojih ova priča nikad ne bi nastala.

Dalmatinska zagora odavno je prisvojila epitete ljepote i radišnosti, a domaćinima se svakako valja pripisati dobra hrana i zabava. Zadnjih desetljeća u krvotok je upisala i razne sportske discipline, a jedna od njih je važna toliko da bez nje ne bi bilo ni Alke – konjički sport. Ako se vratimo na početak trebalo bi zapisati ovako: nekad davno, nakon što bi trud i znoj ostavili na bogatom sinjskom polju, narod se zabavljao natječući se čiji će konj prije preći polje.

Za radišne domaćine, brzi, snažni i spretni konji bili su izuzetno važni u obavljanju svakodnevnih poslova na polju, a igre i neformalna natjecanja poprimila su značaj. Graciozni konji u simbiozi su sa Cetinjanima puno duže od same Alke, iako ih jedino uz nju ostatak Hrvatske često veže, a u identitetu ovog kraja stoje konjogojstvo i konjički sportovi. Kolekcionari podataka, uspomena i sjećanja, dugogodišnji uzgajivači i treneri, zaljubljenici u konje i konjički sport svoje vrijeme provode na sinjskom hipodromu – Damir Dragaš (Deba), Darko Pavić (Baja), Lorena Pavić i Maja Maras Kovačević.

Razvoj konjogojstva do danas

Pripitomljavanje i korištenje konja događalo se prirodno. Ako se vratimo na godinu obrane Sinja, 1715. važno je napomenuti da je bitka dobivena i konjicom. Stoljeće kasnije, izgrađene su prometnice i poštanske trase zahvaljujući konjima, a kasnije će sinjski Alkarski dvori stati kao sjedište na mapi 24. konjičkog puka za vrijeme Napoleona. Sredinom 19. stoljeća u Drnišu i Sinju se osnivaju pastuharne i pripusne postaje, a krajem stoljeća je otvorena prva škola jahanja u Splitu. Broj konja u Dalmaciji rastao je preko 25 000. Iako su služili većinom za radne potrebe ili kao prijevoz, prva suvremena trka u Zagori održana je u Jasenskom kod Sinja 1904. godine, a interes za konjogojstvo počeo je rasti i u susjednim mjestima. Petnaestak godina kasnije osniva se Dalmatinska liga jahača čije trke se organiziraju na livadama a broj gledatelja raste. Uz Alkarske svečanosti, ovom kraju nedostajao je još – hipodrom. Entuzijazam, potreba i zalaganje zaljubljenika u konje došli su na svoje tek 1975. kada je donesena odluka o izgradnji hipodroma, za potrebe Mediteranskih igara u Splitu. Tako su zadnje trke konja održane na livadama u rujnu 1981. a već iduće godine Sinj dobiva stazu i ogradu budućeg hipodroma. Godinama kasnije uslijedit će nadograđivanje, poravnanje, drenaža, uređivanje travnjaka, zasađivanje jablanskog vjetrobrana itd.što je snažan poticaj za daljni razvoj konjarstva u Cetinskom kraju.

”O konjičkom sportu ovog kraja ipak se ne može pričati bez da se ne dotiče Alka. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, na inicijativu domaćih ljudi, a jedan od njih je bio Bruno Vuletić, stigla je vojna konjička postrojba u Sinj, osnovala se konjička jedinica smještena na Štaliji (današnja OŠ Ivana Lovrića), kazat će trener i uzgajivač konja Damir Dragaš (Deba) i tako započeti desetljećima dugu konjičku priču. Tadašnji jahači bili su nedovoljno educirani i jahali su instiktivno, pa se (opet) za potrebe Alke osnovao Konjički klub Alkar 1968. godine, a na to su se navezali drugi konjički sportovi u Sinju.

Iako masovni za to doba i uvjete, imali su vrlo dobru preponsku ekipu koja je ostvarivala izvanredne rezultate na natjecanjima diljem Jugoslavije. Cvrlje, Stude, Ajduković, Penić, Filipović tek su neki od jahača koji su postizali rezultate pod trenerskom palicom Branka Bokana. Sati treniranja jahača i konja na Štaliji, zahtjevali su dodatne edukacije pa je Klub poslao (alkara) Damira Vukasovića na specijalizaciju za trenera preponskog jahanja i instruktora škole jahanja u Njemačku, u štalu Milete Babovića, jednog od četvorice zagrebačkih legendi preponskog jahanja. Tako su nastale prve generacije preponske sekcije, a do ’90-ih godina Vukasović je uspješno stvorio četiri reprezentativca te postavio Sinj na domaću i međunarodnu konjičku scenu. Uskoro su stizali odlični rezultati iako se većinom jahalo na polukrvnim konjima iz uzgoja sa Zobnatice ili Karađorđeva. Vrijedni svega nekoliko tisuća maraka uspjeli su se izboriti s konjima koji su vrijedili desetak puta više. Jedan od najboljih hrvatskih reprezentativaca i višestruki prvak, sinjanin Ante Šimleša tako je započeo svoju karijeru.

Nakon 90-ih godina i svega što se događalo u Hrvatskoj, izostala je financijska potpora i ulaganje u konjički sport pa se većina pronašla u galopskom sportu. Ispravnije bi bilo reći galopska ili trkaća industrija, kaže Dragaš, a trke s preponama, iako olimpijski sport, pale su u drugi plan.

”Tadašnje trke održavale su se na Piketu, a ’79. godine prvenstvo Jugoslavije bilo je na starom Junakovom, gdje je danas Kaufland”, dodaje Dragaš a lice mu se ozari kad se otvori tema o sinjskom hipodromu ”Za Mediteranske igre bio je potreban hipodrom. Čuo sam priču da je projekt skoro završio na Resniku u Kaštelima. Srećom su domaći, među kojima je bio dugogodišnji alkarski vojvoda i predsjednik konjičkog saveza Jugoslavije Bruno Vuletić i upravno vijeće Viteškog alkarskog društva, uspjeli navući i lobirati za Sinj. Srećom, jer danas ne bi imali ovo što imamo.” Sinjski hipodrom, drugi najveći u državi, ima krug svega 1200 m pa je zgodna priča s Mediteranskog kupa kada se, osim kratkog kruga, vrhunski talijanski jahač prepao: oštrih zavoja. Ipak, s hipodroma je izašlo preko pedesetak profesionalnih jahača. Drugi su se nastavili baviti konjima, osnovali klubove, potkivaju, uzgajaju ili rade privatno.

Tradicija, rad i upornost, a što drugo?

”Tradicija se sačuvala i održala. Kako? Radom i voljom”, smiju se redom Damir, Darko, Lorena i Maja. Za postati ili ostati profesionalni jahač potrebni su krv, znoj i suze, ali i imati uvjete i dobrog trenera. Samo ljubav prema konjičkom sportu nije dovoljna, kako kažu, puno je talenata propalo jer nisu bili – uporni.

Oko jednog trkaćeg konja puno je brige. Važna delegacija koja mu je potrebna za minimum njegovih zahtjeva sastoji se od jahača, trenera, veterinara, potkivača i štalara. Uz to bi svaki trebao imati i razne dobavljače, pa i agenta koji će voditi brigu o natjecanjima. No u stvarnosti, na sinjskom hipodromu nije ni blizu tako. Hipodrom trenutno broji oko 70-ak konja, u ergeli ih je 40. Graciozni i dugog galopa, engleski punokrvnjaci su osjetljivi, izrazito brzi i najbolji za ”pravac” i ”gađanje” pa ih većina služi Alki. A o njima brine tek nekolicina ljudi, entuzijasta i zaljubljenika.

”To se rodi u čovjeku. Strast, adrenalin. Moraš biti malo i fanatik. Od malena se vidi tko to stvarno voli.”, dodaje Lorena Pavić i okom budno prati što se događa s konjem koji je maločas prošao sa svojim štalarom. Na hipodromu ne postoji dobna granica, od beba pa do gospode u poznim godinama, svi su s jednakim žarom u svom zaduženju. Ipak, jahači se najčešće rađaju tako što prvo čuvaju konje na trkalištu za Alku. To je ujedno i vrijeme pauze škole jahanja, a probuđeni interes za konje i jahanje opada kako s krajem ljeta dolaze školske obaveze, ružno vrijeme, kiše i prve bure. Od stotinjak djece, ostane ih svega na prste jedne ruke.

Dok su nekoć Sinjani s 13-14 godina imali prve trke, najbolji svjetski džokej Piggot učinio je to tek sa svojih 16 godina! Danas se sve više pazi na sigurnost, dok su to nekad bile prave avanture. ”Sidneš, padneš, nikom ništa. I tako deset puta.” – kaže Darko Pavić koji se bavi i potkivanjem konja, pa se odmah sjeti kako je Gugiću i njemu jednom prilikom pobjegao konj pa je put kući dvojac proveo – na jednom konju. Trčalo se s konjem kroz kanale i kaljužu, a znalo se dogoditi da se na Despotuši galopira – po zidu širokom tek toliko da odijeli Cetinu od kupina.

”Kad prođe povorka kroz grad, srce naraste duplo. Poseban je doživljaj nama domaćima koji smo odgojeni s njima, kako neće biti strancima kad ih prvi put vide?”, u glas će svi.

Adrenalin i gušt, slažu se svi redom, pogotovo kad od konja koji ‘ništa ne valja’ postignu odličan rezultat. Baviti se konjima znači biti im na raspolaganju od jutra do mraka, vikendom i praznicima. A da bi uživao u sportu važna je harmonija u odnosu konja i jahača. ”Ako si nervozan, ljut ili loše volje – ni blizu konju! U zajedničkom radu uči i konj i jahač.”, čvrsto će Darko.

Dijelom zbog pandemije i nemogućnosti održavanja natjecanja, ali i ranije, interes za konjički sport polako opada kada se otvori tema o financijskoj podršci. Iako sinjski hipodrom ima velik potencijal i mogućnost uposliti više stotina obitelji – kada bi oni to htjeli – no nedostaje podrške, novca, organizacije ali i pokretača. Romantizirati konje i konjički sport, krpati opremu ili improvizirati već neko vrijeme guši entuzijaste. Uvjeti za treniranje su loši, a da bi bio među najboljima kriteriji moraju biti zadovoljeni: staze moraju biti mekane i vlažne da konj može trenirati a to zahtjeva održavanje; financije i ljudstvo. Impozantna jahaća sala koja bi riješila problem treninga po ljetnim vrućinama ili zimskim mrazovima dodatan je uteg hipodromu. Završena i prijeko potrebna, stoji zatvorenih vrata.

”Ovo je konjički kraj. Okruženi smo livadama, rijekama”, kažu puni nade ”Svaka obitelj je nekoć imala konje. Danas ih je svega 200-njak i vjerojatno su to posljednji konji na jugu Hrvatske. Domaći ljudi, obitelji s djecom dođu na hipodrom, šetaju i promatraju. U suživotu su s konjima, pa osim kad su prove i Alka imaju priliku vidjeti i doživjeti konje.”

Domaćini brojnim domaćim i međunarodnim trkama, sada s nostalgijom gledaju u prašnjave staze dok sunce visoko prži. U susret stiže još jedna Alka i u rujnu nove galopske trke, a vrijedna tradicija, znanje i vještine koje su desetljećima mukotrpno stečeni, prenosit će se generacijama. Reprezentativci, najtrofejnija grla, avanture i događaji, fantastični rezultati i ljudi koji koji su svojim radom i trudom omogućili život sinjskom hipodromu, ostat će zasigurno zapisani. U vremenu koje galopira taj sjaj Sinja ne može tek tako nestati.

Ako je vjerovati energiji i ljubavi ljudi koji su odrasli s ovim elegantnim, snažnim i divnim konjima bez obzira na vremenske uvjete – uvijek će imati tko će ih četkati, čistiti, hraniti, šetati ili trenirati. Ipak, to je zapisano u genima, tradiciji, kulturi i …srcu.