Dok čekamo da vremenska prognoza bude na našoj strani za šetnju prirodom ili planinarenje, iskoristili smo edukativnu akciju Turist u svom gradu, povodom Međunarodnog dana turističkih vodiča i upoznali se s našim gradom. Ponovo.

Našim, kažem, jer se tako dugo već osjećamo. Svega pet stupnjeva, sramežljive zrake sunca i lagani šamari prve marčane bure bili su draž našeg prvog zajedničkog izleta. Umjesto dosadašnje jutarnje kofeinske promenade i buljenja u društvene mreže dok se moždane vijuge pokrenu, ovo jutro bilo je drugačije: prvo smo tihi dok se spremamo da nju ne probudimo, zatim radimo buku i čekamo da se ona probudi, uigrano pobjeđujemo spremanje šestomjesečne bebe, stoput se po nešto vraćamo i napokon stižemo do polazne točke – spomenik Alkaru, akademskog kipara Stipe Sikirice.

Eleonora Marija, dobrodošla u svoj grad! Ovo je maleni svijet kojeg ćemo ti donijeti na rukama, dok se sama ne propneš i dohvatiš njegove ulice.

Turist u svom gradu odlična je prilika za vidjeti grad drugim očima, promislit ću malo kasnije dok slušamo vodiča Ivana Vuletu kako priča o Tripalovoj palači. U svakodnevnoj jurnjavi često ne primjećujemo povijesnu i kulturnu baštinu (svog ili tuđeg) grada. Tako smo s početka Alkarskog trkališta, mjesta s kojeg alkari kreću u galop k alki, krenuli u edukativnu šetnju.

U jedan, u dva. U ništa. Srida. Promašio. Tristo i sedam godina duga tradicija nikada nije promašila. U to ime simbolima su obilježeni mnogi trenuci Alke.

Spomenik Alkaru postavljen je prije punih 57 godina kada je održana 250. sinjska Alka. Simbol Sinja, skulptura alkara kopljanika, netipična je i oku vrlo zanimljiva. Naime, kako je vodič kazao, autor je silno želio da se svi domaćini Sinjani i Cetinjani, putnici i namjernici prepoznaju u skulpturi. Pronaći odraz sebe u duhu bogate prošlosti.

Sljedeća postaja – Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti. Velebna zgrada i učilište od 1838. u kojoj se danas školuju i odgajaju osnovnoškolci i srednjoškolci, iznjedrila je niz značajnih franjevaca i svjetovnjaka koji su ostavili kulturni, povijesni i provjetni trag u povijesti. Jedan od njih je svakako otac Ante Antić, svećenik koji je u procesu proglašenja blaženikom, hrvatski književnik Ivan Despot, paleontolog fra Josip Olujić i drugi mnogobrojni povjesničari, intelektualci i preporoditelji. Dva fantastična podatka: najstarija srednjoškolska ustanova u Dalmaciji (prva hrvatska gdimnazija u Dalmaciji)  te prva škola u Dalmaciji koja je koristila hrvatski jezik (dok su druge koristile pretežno talijanski).

Korak po korak i stižemo do crkve Čudotvorne Gospe Sinjske. Crkva je građena desetak godina, a odolijevala je ratovima, potresima i raznim nemirima. Impozantna i urešena brončanim reljefima oko ulaznih vrata ostala je netaknuta. O ljepoti unutrašnjosti crkve ne treba ni govoriti. Vjerujem da je većina bila barem jednom za vrijeme proslave Velike Gospe, 15. kolovoza. Ipak, spokoj i mir preliju se preko srca svaki put kad pogledom svratim na Gospinu sliku. Donijeta iz Rame kao znak zahvale za čudotvorno spasenje od turske vlasti, ukrašena srebrom i protkana reljefom sinjske tvrđave i zavjetima naroda, veličanstvena je, plijeni svu pažnju i uzvraća neopisivim mirom.

U sklopu crkve nalazi se Arheološka zbirka Franjevačkog samostana koju vrijedi posjetiti! Na prošloj edukativnoj šetnji obišli smo zbirku, a ovaj put je preostalo ponoviti gradivo i pozdraviti fra Mirka, legendarnog čuvara zbirke. Nevjerojatan je osjećaj šetati kroz povijest Cetinskog kraja! Gotovo 162 godine ova zbirka živi i prikazuje život cetinjana kroz povijesna razdoblja. Očuvani liturgijski predmeti, fragmenti, dijelovi kipova, nadgrobne ploče, ostaci stakla i metala, numizmatička zbira, samo su dio izloženog. Kako je fra Mirko rekao, toga ima još, ali – ne stane sve u prostoriju!

Provlačimo se kroz grupicu posjetitelja, čitamo, upijamo i radujemo se što smo dio ovog grada. Hoćemo li i mi ostaviti naš trag? pitam se. Dok Marko nosi Eleonoru, a ona zvirka; privlače je boje, ljudi, zvukovi, meni je srce puno. Točno ovaj osjećaj joj želim prenijeti.

Dodir prošlosti i sadašnjosti, ljepotu postojanja i kulturnog bogatstva svih generacija. Biti turist u svom gradu je držati živom i autentičnom priču o (ne)materijalnom bogatstvu žitelja ovog kraja.

Oni koji već jesu ostavili trag za sobom, mijenjali, učili ili preporodili druge.

Oni koji su stoljećima utiskivali duh prkosa i zanosa.

Oni koji su obični, a posve.

Ipak, trebam se sjetiti prošlog teksta kada sam napisala kako treba učiti, pamtiti, prenositi i na teret leđa nam bacila ideju kako ćemo ponosno gledati trku našeg alkara (za one koji se prvi put susreću s ovim, tekst je ovdje). Generacijama našim, elem, ponosno kažem – imamo prvu alkarušu!

Do idućeg susreta, promatrat ćemo (naš) grad svakodnevno i čuvati #ovezemljeblago!